Njegova berićetna rediteljska karijera traje duže od 55 godina. U tom vremenskom rasponu snimio je dvadeset filmova i četiri serije. Neporecivo strašna, a istovremeno kultna, “Leptirica” ove godine obeležava pola veka od premijere, a i dalje ledi krv u žilama gledalaca. Televizijskom “freskom” naziva “Vuk Karadžić” osvojio je prestižnu nagradu Grand Prix Evrope i ostavio neizbrisiv trag u svetskoj kinematografiji,

U intervjuu za 011info čuveni režiser Đorđe Kadijević priseća se odrastanja na Mediteranu, jezivog pogroma Drugog svetskog rata i govori o tome kako je umetnost dala smisao njegovom životu.

Rođeni ste u vreme vladavine kralja Aleksandra. Kako pamtite kraljevinu?

To je bila izuzetno bogata zemlja, gotovo nijedna druga evropska država nije imala ta kulturna blaga. Na tadašnjoj teritoriji mogli ste da nabasate na spomenike antičke kulture, romantike, gotike, renesanse, kao i na vizantijsku zaostavštinu kroz naše manastire. Recimo, ako posetite Nemačku, posvedočićete tekovinama građanske kulture i ničega više.

Koja su vam prva sećanja iz detinjstva?

To su svakako ona na moj rodni grad, predivni renesansni Šibenik. Iako sam rođen u Hrvatskoj, ja sam Srbin. Iskreno verujem da bih i dan-danas živeo tamo, verovatno oženjen Hrvaticom i sa nekoliko dece, da nije izbio Drugi svetski rat. On je sve promenio i u Šibeniku više nije bilo mesta za nas koji se krstimo sa tri prsta.

Elem, rođen sam u porodičnoj kući iz 18. veka, koja je podignuta tokom venecijanske vladavine Dalmacijom, na strmini ispod gradske tvrđave, sa pogledom na more. Odatle su se videli bezbrojni tornjevi, što katoličkih, što pravoslavnih crkava. U ondašnje vreme, Kraljevine Jugoslavije, Šibenik je bio konglomerat naroda zvanog Jugosloveni, što verujem da danas nije slučaj.

Uglavnom, moja prva uspomena iz detinjstva, kojeg se često prisećam i sada u dubokoj starosti, jeste pogled na more iz naše kuće. Vrlo sam nostalgično vezan za taj Mediteran. I to ne samo u vizuelnom smislu. Jasno se sećam zvonjave katoličkih i pravoslavnih zvona koja su označavala početak Božje službe u 8 sati.

Istovremeno, nikako ne mogu da zaboravim miris maslinovog ulja, crnog vina, čempresa, kao i mediteranskog mora. Dakle, ta sećanja su istinski doživljaji, koje, nadam se, uspevam da vam dočaram rečima.

Drugo upečatljivo sećanje iz detinjstva neosporno je bilo pogrom Srba iz Šibenika 1941. godine. Kao kraljevski oficir u mornarici, moj otac je bio oteran u nemačko ropstvo. Majka, sestra i ja morali smo da izbegnemo Jasenovac kako znamo i umemo. Moja 10-godišnja malenkost bi, najblaže rečeno, nagrabusila u koncetracionom logoru.

Tada dolazite u Srbiju deleći sudbinu hiljada izbeglica.

Nastanili smo se u Nedićevoj Srbiji, koja je bila potpuni antipod Šibeniku i Mediteranu. Znate, dok sam živ, neću zaboraviti to izbeglištvo. Kada ste naviknuti da ne gledate koje su vam nacije ili vere kumovi, komšije, prijatelji, nije lako prihvatiti sudbinu koja vas čeka, a to je život na razvalinama domovine. Jugoslavija je bila i ostaće moja otadžbina, bez obzira na aktuelne podele.

Kako ste proživeli taj ratni period?

Hteo ili ne, u teškim okupatorskim godinama bio sam primoran da prihvatim novonastalu situaciju. U Beogradu sam dočekao ono što bi se zvalo oslobođenje. Međutim, neopisivo mi je nedostajao taj ambijent u kojem sam došao na ovaj svet, taj najlepši predeo na kugli zemaljskog, moj Mediteran.

To je sve imalo uticaja da, na neki način, razvijem dvostruki identitet. Nesumnjivo da je primarni bio mediteranski, ali baš u doba kada se čovek formira u personu koju će predstavljati u ovozemaljskom životu, bio sam izložen neviđenom stresu.

Zatekao sam se u ruševinama Beograda, koji je tada pretrpeo dva bombardovanja. Najpre ono 6. aprila 1941. godine, a zatim i savezničko 1944. godine, pod čijem okriljem su sručene bombe u 20-30 navrata. Brutalni potezi i potpuno izlišni. Jedini argument bio je to da je, tobože, Beograd centar komande istočnog vojnog korpusa nemačke. Verujte mi, u tim izlivima agresije nijedan Nemac nije nastradao, ali zato je, nažalost, život izgubilo četvrt miliona Beograđana.

Kao posledica svih tih nemilih događaja, stekao sam sekundarni identitet. On nije bio u sukobu sa primarnim zato što je nastao pod uticajem spoljašnjih okolnosti.

Ne gledam na to kao na neku nesreću. Ljubav prema Mediteranu zauvek je ostala u meni, a istovremeno se rodila i ljubav prema Srbiji, čiji, gledano prema poreklu, i jesam izdanak. Moj otac je bio Srbin, a majka Hrvatica. Tako da spoj te dve krvi, kao i period koji je usledio, pun podela, mržnje, uzajamnih sukoba, filmski gledano, dobija svojevrsnu patološku panoramu.

Defakto, trebalo je da proteknu decenije i decenije, pa da ja postanem ovo što sam sada, doktor teorijskih nauka i profesor na fakultetu, da bih dokučio da ne postoji nikakva razlika između srpskog, hrvatskog, slovenačkog, makedonskog, crnogorskog ili bosanskog naroda. Sve su to Južni Sloveni, odnosno deca od istog oca i majke. Malo šire gledano, u stvari, mi smo Rusi, koji su se, prelaskom Karpata, nastanili ovde iz ruskih tajgi. Kada malo bolje razmislite, veoma je zanimljivo kako se istorija poigrava sa nesigurnom ljudskom svešću.

Zašto to kažem? Prosto, zato što postoji samo razlika u narečju, koja je daleko manje izražena nego li ona u Nemačkoj ili Francuskoj. Snimao sam u tim zemljama, pa znam da, na primer, građanin Minhena gotovo ne razume žitelja Lajpciga.

Kakav je bio tadašnji Beograd?

Nije bio ni nalik ovome sada. Zapravo, Beograd je bio i ostao kasaba. Pokušano je da on zavredi i razvije jedan građanski ambijent, ali svi napori su okončani Drugim svetskim ratom. U vreme komunista ambicija je bila da se od Beograda napravi prestonica jedne nove zemlje ili čak čitave civilizacije.

S obzirom na teško detinjstvo, kako ste se odlučili da upišete studije istorije umetnosti?

Sa logičke tačke gledišta, po meni, to je bila jedina prihvatljiva odluka. Kada proživite jedan strašni rat, vi izgubite najveće vrednosti koje čovek nosi u sebi: veru da znate šta je svet, veru da znate šta je drugi čovek i veru da znate ko ste vi sami. Ja sam, tokom rata,izgubio sve tri vere.

Znate li zašto? Zato što sam video da svet daleko od moje predodžbe istog. Zato što sam uvideo da čak i bliski ljudi, iste krvi, mogu da se udalje jedni od drugih. Iz svega navedenog proizašao je zaključak da ne poznajem ni samog sebe. Osetio sam najdublju moguću usamljenost i ona me nikada zaista nije napustila kao osećanje.

Nakon ove preambule red je da vam konkretno odgovorim zašto sam otrčao u naručje umetnosti. Za vreme rata uvideo sam da su sve druge profesije bile osetno kompromitovane. Zloupotrebljene u najgore svrhe. Sve nauke, počev od hemije i fizike, pa sve do katehizisa. Bilo mi je jasno da postoji samo jedna struka koja je čista i bazirana na ljubavi prema lepoti, a to je umetnost. Ja sam prirodno inklinirao tome.

Kada sam završio srednju školu, upisao sam najmanje profitabilni fakultet i posvetio se katedri za istoriju umetnosti. Paralelno sa studijama, uronio sam u čitanje, manijakalno sam odlazio na koncerte i izložbe vizuelnih umetnosti, neizmerno sam uživao u teatru i neodmerenim posetama Kinoteci. Tako je nastajao moj novi identitet.

Da li ste u tome imali podršku?

Moj odabir nije naišao na očevo odobrenje. On je nakon zarobljeništva nastavio da živi u Nemačkoj, bez ikakve namere da se vrati u Jugoslaviju. Grmeo je na mene, da ne budem lud i studiram umetnost. Tvrdio je da će me umetnost oterati do prosjačkog štapa i da ću od nje, naposletku, i krepati. Smatrao je da treba da se bavim medicinom, arhitekturom, odnosno, nečim korisnim.

On nije mogao da shvati da to o čemu govori ja razumem mnogo bolje nego li je on mislio. Budući da nisam svakodnevno bio izložen njegovoj patrijarhalnoj agresiji, već sam živeo uz  popustljivu majku, diplomirao sam istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu. Potom sam se usudio da se i sam okušam u umetnosti.

I tek tu sam pronašao svoj svet. Sve ono što sam izgubio tokom rata sada je ponovo bilo tu, u mojoj duši. Iznova sam spoznao svet, drugog čoveka i sebe, i to na jednom neokaljanom mestu. Jer, umetnost nikoga nije ubila. Umetnost je jedina ljudska delatnost koja nije kompromitovana.

Kako je izgledao vaš dalji profesionalni razvitak?

Ja sam pomno studirao istoriju umetnosti na Beogradskom fakultetu. Kad kažem pomno, velim da sam imao lektiru koja je prevazilazila sam studijski program. Štaviše, postdiplomske studije sam završio u Francuskoj. Sve sam učinio zato što sam u umetnosti video svoj spas i opstanak.

Nakon studija preda mnom je iskrslo pitanje – šta dalje. Profesura, spisateljstvo… Ili, pak, stisnuti zube i oprobati se u kreaciji umetničkih dela. Iskren da budem, nisam znao da li sam kadar za to, jer čovek nikada nije svestan svojih mogućnosti.

No, na sreću po mene, bio sam okružen prijateljima koji su uveliko bili visoko intelektualno i stvaralački afirmisani i koji su me, na neki način, forsirali ka umetnosti i ulili mi hrabrost da pokušam da se istom bavim. 

To je rezultovalo vašom prijavom na redovni godišnji konkurs Ministarstva kulture za debitanski film.

Malo je reći da sam bio iznenađen kada sam pobedio i dobio sredstva za snimanje filma. Bilo je to daleke 1967. godine, a moj prvenac se zvao “Praznik”. Mom čuđenju nije bilo kraja, jer taj uradak je odjedanput postao festivalski film i prikazivao se u čitavom svetu.

Postignuti uspeh mi je umnogome olakšao da dobijem finansiranje za naredni film. I tako su oni počeli da se nižu. Za života sam snimio dvadeset filmova i četiri televizijske serije, a ničemu od toga se nisam nadao. Upravo zato sebe nikad ne oslovljavam umetnikom, već čovekom koji ceo život pokušava da se bavi umetnošću.

Kako ste birali kojim temama ćete se baviti u svojim filmovima?

Kad sam počeo da snimam filmove, gledao sam da izbegnem inflaciju apolegetskih uradaka na velikom platnu koji su uzdizali u nebo našu pobedu, revoluciju i podvige u izgradnji nove zemlje. Iskreno, nije mi padalo na pamet da režiram poput Žike Mitrovića ili Veljka Bulajića, uz svo dužno poštovanje prema istima. Sva trojica smo proživeli rat, s tim da su ga oni gledali kroz ideološku vizuru. Ja sam doživeo te stvari rođenim očima.

I meni, kao čoveku koji je imao najvišu titulu u izučavanju istorijskih nauka, bilo je jasno da je taj novi sistem, komunistički, ta varijanta meke diktature, bila jedna efemerna pojava. Bio sam svestan da će proći, kao što je prošla i monarhija kojoj je moj otac služio, i da ništa od toga neće ostati. Stoga sam poručio sebi da treba da napravim film koji će izreći onu misao i ekranizovati osećanje koje sam imao u sebi, posmatrajući stvarnost onakvom kakva zaista jeste bila.

Vaš prvenac “Praznik”, verovatno je prvi film o Drugom svetskom ratu bez partizanskih likova. Zapravo, obeležio ga je lik dželata Manola. Kako je isprva prihvaćen taj film?

Čitava radnja filma je jedan paradoksalni susret pilota koji su se, srušili iznad teritorije Jugoslavije, pravo u četnički centar. Tu su najpre dočekani kao saveznici, a onda, usled straha od Nemaca, počeli su da ih posmatraju kao neprijatelje.

Najbrutalnija scena u celoj jugoslovenskoj kinematografiji odvija se kada ti piloti pobegnu, pa četnici moraju sopstvene ljude da kostimiraju i, na kraju, pogube na jednom snežnom proplanku. Tu na scenu stupa famozni Manolo, čiji je fah egzekucija. On tokom nepunih sat i po vremena filma nije progovorio ni reč teksta, samo je klizio kroz kadrove i to je bilo dovoljno da se pošalje poruka o posledicama.

Što se tiče odsustva partizana, namerno sam to učinio, želeći da se u potpunosti okrenem temi koju niko do tada nije obrađivao, a to je kontrarevolucija, odnosno šta se dešavalo sa one druge strane linije. Sve u svemu, to je bila najstrašnija priča o nama koja se mogla ispričati. Toliko strašna da su izvesni prijatelji, sa jačim nacionalnim osećanjem, digli nos i naljutili se na mene. Određeni intelektualci su na pomen mog filma citirali čuvenu rečenicu Fridriha Engelsa iz “Porekla porodice”, gde on tvrdi da smo mi divljaci. Sa druge strane, visokoemancipovani ljudi govorili su da je film “Praznik” neophodna samokritika koju jedino može da iskaže narod koji nije divlji.

Kada pričamo o prihvatanju, film je isprva dočekan hladno. Davao se u bioskopu Jadran, pred relativno malim brojem gledalaca. To je bilo sasvim prirodno, jer isti nije bio za svakoga, a pogotovo ne za ondašnju publiku. Nisam se previše uzbuđivao oko toga zato što film nisam pravio za publiku ili da bi mi se divili u Klubu književnika. Nimalo mi nije bilo stalo do toga. Jedino sam mario za naredni film.

Njega sam zaslužio zato što je većinska elita jugoslovenske kritike dočekala “Praznik” na pozitivnoj noti po pitanju umetničke vrednosti. Isticala je da negativna akumulirana energija u filmu, koja kulminira u liku Manole, toliko jaka da zavređuje svoje mesto u našoj kinematografiji. Otuda sam primio poziv od strane Avala filma, koji mi je dao zeleno svetlo za dalje snimanje.

Prvobitno, “Praznik” je trebalo da bude deo triologije sa “Pohodom” i “Božjom voljom” koja nikad nije snimljena.

Tako je. Plan je bio da snimim tri filma, ali to je osujetila pojava fenomena zvanog crni talas. Izvesna gđa Sofija Mišić, sekretarka gradskog komiteta partije, održala je vatreni govor na njihovom sastanku, gde je potencirala da se filmovi poput mog ne smeju snimati. Na udaru te promocije crnog talasa bili su Dušan Makavejev, Žika Pavlović, Aleksandar Petrović, Želimir Žilnik i moja malenkost. Međutim, oni su prošli nego ja, jer ja nisam snimao filmove koji su se odvijali posle 1945. godine. Nisam vređao novu Jugoslaviju, ali zato jesam prikazao okupacijsku Jugoslaviju kao niko pre i posle mene.

Nakon “Pohoda”, najcrnjeg od svih filmova u okviru crnog talasa, nastupila je apstinencija. Iako sam redovno nudio projekte, uvek bih dobijao odbijenicu. Zaista sam mislio da je došao kraj moje rediteljske karijere, iako sam imao svega 30-ak godina. To je bio slučaj sve dok se nisam obreo na televiziji gde sam sreo sjajne urednike dramskog programa koji nisu bili postavljeni po partijskoj liniji. Tamo sam naišao na razumevanje ljudi poput Pavla Ugrinova, Davida Filipa, Slobodana Stojanovića, Zorana Koraća i mnogo drugih zrelih i emancipovanih ljudi.

Da li su vas na bilo koji način uslovljavali na televiziji?

Svima njima su se moji strašni filmovi dopadali. Postojala je samo jedna začkoljica –  nisam mogao da nastavim ciklus ratnih filmova, već sam morao da promenim žanr. Sreća je bila da sam imao odrešene ruke da snimam.

Za mene je fantastika bila poznavanje hrišćanske mitologije, Islama, Konfučija, Bude, itd. To je bila oblast koja mi je bila vrlo bliska. I onda sam se zapitao da li bi zaista celog života trebalo da snimam ratne filmove? Da, bilo je strašno, ali preživeo sam ga i trebalo bi da idem dalje.

I znate li šta sam učinio? Pustio sam da iz mene radi snažna sila koja je bivstvovala u meni. Ona ima raznolike sinonime u našem jeziku: strava i užas, strah, čudo, ludilo, sujeverje… Odjednom mi je postalo jasno da imam strast prema takvoj tematici. I to sam pretočio na veliko platno u vidu “Leptirice”.

“Leptirica” je zavredela kultni status. Da li je to bilo očekivano?

Taj film je doživeo uspeh o kakvom nisam ni sanjao, a istovremeno je usplahirio celu naciju. Odjedanput je počela da se vodi javna diskusija o tome da li takvi strašni filmovi smeju da se puštaju u bioskopima, jer, tobože, to je bio komunistički svet koji se borio za bolje sutra, a film je govorio o strahu od vampira, veštica i onog sveta. List “Borba” je držala stranu koja se bunila protiv “Leptirice”, dok je meni u pomoć pritekla “Ilustrovana politika”, koja je tvrdila da je to bio jedini način da se oslobodimo straha.

Bojaznost je dotle išla da su izvesne dame koje su gledale film pretrpele šokove i završile na psihijatrijskim pregledima. Naposletku su išle u posetu Mirjani Nikolić, koja je tumačila Leptiricu, kako bi se uverile da ona nije demonsko biće, već samo prelepa glumica. Eto, takav je efekat imala “Leptirica” na narod.

Britanske kolege su mi govorile da sam ovo delo snimio na Ostrvu, sledovala bi mi titula “ser”. (smeh) Moj dugogodišnji prijatelj i veliki pisac, Dobrica Ćosić, konstatovao je da je film bio nezaboravan, pogotovo poslednji kadar zato što se ne zna sudbina glavnog lika koga tumači Petar Božović. To je, u stvari, bio trik postmoderne, gde uradak nema ni početak ni kraj i događa sve ono što najmanje očekujete.

Zanimljivo je da se u svim vašim filmovima pojavljuje lik nečastivog. Zašto?

Tako je, ali u mojim filmovima Sotona nikada nije prikazan kao ružan, rogat, svinjolik. To su sve bile izmišljotine ogorčenog srednjeg veka, gde se nastojalo da se naruži đavo kao opozicija Gospodu. Meni je uzor bio Oskar Vajld i njegov prelepi Dorijan Grej. S tim da sam ja za oslikavanje te nečiste sile često birao lepotice zato što većina nas potajno misli da đavo češće poprima žensko, a ne muško obličje.

Zato sam u “Svetom mestu” tu ulogu dodelio bivšoj balerini, Branki Pujić. Imala je 28 godina i bila je nezamislivo lepa. S njom sam oborio svojevrsni rekord. Naime, devet minuta je bila naga pred kamerom. Uoči snimanja sam joj objasnio šta se od nje zahteva, a ona je toliko bila sigurna u sebe da se bez pogovora skinula.

Ne volim suvoparne filmove kroz koje se provlače naoružani negativci. Nije veliki zalogaj napraviti zlikovca, ali stvoriti Sotonu, zalazeći u mistiku i transcendentalni prostor, to je pravi izazov, koji zahteva podlogu u ozbiljnoj filozofskoj literaturi, što je bio moj hobi. 

Kako ste se okrenuli snimanju istorijskih filmova?

Kada su nastupile 70-e i 80-e, prešao sam na treći ciklus filmova –  istorijski. Istorija me je očaravala. Kulminacija tog istorijskog perioda bio je “Vuk Karadžić”. Četiri godine sam proveo putujući Evropom i snimajući. Na malom ekranu sam prikazao velikane poput Karađorđa, Hajduk Veljka, Matije Nenadovića, ali i Getea, braću Grim, Meterniha, ruskog i nemačkog cara.

Snimanje je bilo pravi užitak, pogotovo što sam ovekovečio originalne objekte.

Naša diplomatija mi je omogućila to. U rukama sam imao međunarodni ugovor između Jugoslavije, Rusije, Mađarske, Austrije, Francuske i Italije, sa sve pravima za snimanje i dozvolom za ulazak u sakralne objekte.

Da li su svi imali razumevanje za snimanje “Vuka Karadžića”?

Ne biste poverovali, ali najveće muke oko snimanje su bile baš kod nas. U pratnji predsednika Vlade, Dušana Čkrebića, bio sam u poseti patrijarhu Germanu radi dozvole da sa kamerama uđemo u sakralne objekte. On nam je dao odobrenje, kao i Sinod, ali nedaćama tu nije bio kraj. Za razliku od katoličke crkve, gde se biskup sve pita, hrišćanska crkva je demokratska. Pa, tako smo morali da kumimo i molimo svakog crkvenog starešinu da nam otvori vrata svog doma.

Kada nije moglo milom, onda je bilo silom. Naime, želeo da sam da snimim scenu sa Karađorđem u zemunskom manastiru Fenek, gde je vožd 1813. godine našao utočište nakon neuspelog ustanka. Upravo tu su se desile čuvene Karađorđeve fenečke suze prilikom susreta sa Protom Matejem Nenadovićem, gde se vožd rasplakao saznavši da ga narod kune. I kako da to ne snimim u autentičnom ambijentu?

Međutim, ovo mišljenje nije delila igumanija Feneka, a ni kaluđerice. Iako sam u manastir došao sa našminkanim glumcima, aparaturom i svim drugim čudima, uporno su me odbijale rečima da je manastir sveto mesto, mesto za molitvu, te da cirkus pravim u studiju. Čak ih ni prizor Marka Nikolića odenutog u kostim Karađorđa nije odobrovoljio.

Kada sam video da će mi izmaći jedina stvar za koju živim u tom trenutku, postupio sam krajnje grubo. Naredio sam ekipi statista i kaskadera da uđu, ne obraćajući pažnju na monahinje. One su počele da vrište i da kunu, što je za moje poimanje prevršilo svaku meru, pa sam naložio da se potisnu u podrum.

Jednom kada sam završio ono po šta sam došao, zaputio sam se kod igumanije po oprost. Rekao sam joj da je uložen veliki novac i da golema odgovornost počiva na mojim leđima, te zato moram da, ovu priču koju će gledati ceo svet, ispričam kako dolikuje. Naišao sam na njeno razumevanje, ali i prijateljstvo. Uprkos tome, nikada više nisam kročio u manastir Fenek, strepeći od “odmazde” kaluđerica.

E, takav vam je rediteljski posao. Najteži na svetu.

Serija “Vuk Karadžić” zabeležila je ogroman uspeh, kako kod nas, tako i izvan naših granica, ali, i pored toga, opet je bilo kritika na vaš račun.

Iako sam u mladosti svoje slobodno vreme posvetio čitanju, ispostaviće se da su mi spoticali tu načitanost. Ondašnja kritičarka “Politike”, čije ime neću pominjati, jer je u ovim godinama uvažena matrona, neprestano je pisala kako je načinjena grdna strateška greška zato što je snimanje serije o Vuku Karadžiću povereno intelektualcu. Gospođi je smetalo što ja razlikujem ranog i poznog Vitgenštajna ili što znam da se Blez Paskal posvađao sa Isakom Njutnom oko infinitezimalnog računa. Kada bi se vodili tom formulom, ostali bismo bez Bergmana, Bunjela, Tarkovskog ili Velsa, koji su svi bili vrhunski intelektualci. No, ja nisam pridavao pažnje njenoj kritici.

Ipak, došlo je suočavanja sa njom, kada je monumentalna serija “Vuk Karadžić” dobila je Grand Prix Evrope u Rimu za najbolju televizijsku seriju. Štaviše, Umberto Eko, jedan od najvećih pisaca i intelektualaca 20. veka koji je bio spiritus movens rimskog festivala, napisao je elaborat žiriju. U istom on kaže da “Vuk Karadžić” nije filmska freska jednog dela srpske istorije, nego filmska freska jednog dela evropske istorije zbog čega zaslužuje prvu nagradu.

Elem, povodom osvojenog trofeja Evropskog pobednika, direktor televizije, Ratomir Vića, napravio je koktel, gde su se svi okupili. I sada kritičarka, koja je zagorčala mojoj supruzi život pišući koještarije o meni, bila je primorana da mi priđe. Uprkos kezu od uha do uha kojim je pokušala da se maskira, odale su je oči u kojima je boravila tuga.

Kazala je da je posredi bio nesporazum i da ne uzimam k srcu ono što je pisala. Poručio sam joj da nije bilo nikakvog nesporazuma, te da je napisala tačno ono što sam i očekivao. Iskreno, sve to mi je bilo smešno. Nikada se nisam tangirao po pitanju tuđih negativnih mišljenja.

Međutim, nije mi samo ta dotična gospođa zamerala, nego i kolege. Izvesni televizijski reditelj se bunio i žalio generalnom direktoru RTS-a zašto se taj pozamašni projekat daje spoljnom saradniku, a ne njihovom zaposlenom. Bio sam u prilici da svim tim oponentima odgovorim u kolumni, koju sam pola veka pisao za NIN, ali nisam želeo da se spuštam na taj nivo. Dovoljno je bilo što sam se trijumfalno vratio iz Rima i što su oni morali da mi čestitaju na ostvarenom uspehu.

Šta vam je tokom karijere bio motiv za snimanje?

Nikada nisam radio zbog novca, slave ili bezbrojnih nagrada. Nipošto. Radio sam isključivo iz jednog jedino poriva, koji je bio vrlo intiman i nadam se da ćete razumeti, a kako bih bolje oslikao parafraziraću Franca Kafku: “Sve što sam ikada radio i stvorio jeste bio moj pokušaj da svoju smrt učinim mogućom”. Postoji jedan revolt u vama, odenut u crni kostim sa iskeženim zubima, koji vam ne da se pomirite da nestanete bez traga.

Jednostavno, ljudi, poput mene, koji traže razlog za postojanje, su ludaci. Pritom, ne mislim u kliničkom smislu. To ludilo je najveća mudrost koju znam. Za života sam se načitao filozofskih i regijskih literatura i sve one su me ubedile da mora postojati nešto izvan ordinarnog, praktičnog razuma.

Sam Tolstoj u romanu “Smrt Ivana Iljiča” razmatra nedaću čoveka koji pred sobom ima dvostruku smrt: jednu banalnu, smrt svog tela; i jednu duboku bolnu i tragičnu –  smrt svog bića. Ja sam svestan da fizički moram da napustim ovaj svet, ali u istih mah želim da pokažem zube ovom drugom modalitetu smrti.

I taj osećaj nikako nije narcisoidan, niti se radi o taštoj agresivnosti. Po sredi je jedno uzvišeno osećanje, a to je ljubav prema svemu, uprkos svim strahotama, kao što su ratovi. Tome samo možete parirati osećanjem ljubavi prema svetu, bez obzira kako se on ophodio prema nama. Ukratko, to je moja motivacija.

Imate berićetnu karijeru iza sebe. Da li, ipak, postoji neki žal?

U dva navrata sam bio tužan. Prvi put kada nisam snimio “Božju volju”, a drugi put kada nisam snimio seriju o Svetom Savi. Naime, nakon trijumfa u Rimu sa serijom “Vuk Karadžić” stekao sam evropski status i, kao učenik beogradske katedre Filozofskog fakulteta, koja je bila provizijantološki nastrojena, bio sam i te kako spreman da snimim sledeću emisiju za male ekrane. Scenario je bio zgotovljen, a serija najavljena. Nedugo zatim sve nas je snašlo NATO bombardovanje. Duboko sam uveren da bi serija o Svetom Savi bila uspešnija od one o Karadžiću, koja je pobrala sve moguće lovorike. No, šta je –  tu je. Makar sam sa “Vukom”, koji je bio gledan od strane milionskog auditorijama, zadovoljio svoju taštinu koju, jelte, nemam. (smeh)

Da li imate neke planove?

Da, trenutno sam zaglibio u pregovorima sa producentima da snimim jedan ozbiljan i težak film, ala “Praznik”, o NATO bombardovanju. To bi bila moja labudova pesma. Iako bi se bavio ratnom tematikom, sa najmračnijim osećanjem koje se može zamisliti, on ne bi bio provokativan. Bio bih usredređen da ne vređam nijednu stranu: ni srpsku, ni albansku. On bi prikazao iskonsko balkansko prokletstvo, koje nas prati otkako smo se ovde nastanili i kojeg se ne možemo osloboditi.

Štaviše, mislim da bi mogao da se daje i u Prištini. Ne verujem da bi tamošnji narod imao išta protiv. Bila bi to prilika da shvate da je njihova sudbina podjednako tragična kao i naša, i da smo, za ono što nam se desilo, dobrim delom i sami bili odgovorni.