Događaj koji je danas poznat pod jednostavnim nazivom "Akcident u Vinči" odnosi se na kritičnu nesreću vezanu za Vinčin teškovodni RA reaktor 1958. godine koja je uzrokovala smrt jedne osobe i trovanje radijacijom još petoro. Mada nije na nivou katastrofa koje su se 1957, 1986. i 2011. odigrale u Rusiji, Ukrajini i Japanu, akcident u Vinči danas se smatra prekretnicom za Jugoslavijine napore u polju nuklearnih istraživanja i početkom kraja istih.

Eksperiment koji je pošao po zlu

RA eksperimentalni reaktor nulte snage, pušten je u pogon dosta pre svog zvaničnog početka rada. Pre nego što je Tito svečano pustio reaktor u rad 17. maja 1958. godine, na njemu je već uspešno izvedena prva lančana reakcija 30. aprila te godine. Po rečima Stijepe Hajdukovića, jednog od operatera ozračenih prilikom akcidenta, reaktor nije imao dozvolu za rad u tom trenutku, niti je postojalo bilo kakvo uputstvo za rukovanje niti zvanični propisi s obzirom da takvih reaktora u svetu do tada nije bilo – makar ne javno. Uzev u obzir rizičnost materijala i samog pogona, gotovo nepostojeće bezbedonosne mere i nedovoljnu obučenost naučnika da rukuju ovakvim postrojenjem, bilo je samo pitanje vremena kada bi se dogodila nekakva havarija. U slučaju Vinče, do nje je došlo u oktobru iste godine kada je reaktor pušten u rad.

Jedan od ozračenih naučnika, nuklearni fizičar Radojko Maksić, priseća se tog dana rečima:

"Kobnog dana, skale koje pokazuju zračenje odjednom su dostigle maksimum, a zatim su se popele do milionskih, nepojmljivih brojeva. Koliko je zračenje bilo visoko, govori podatak da su se svi merači širom instituta 'zakucali' i prestali da rade. Reakciju u pogonu uspeo je da zaustavi moj najbolji prijatelj Života Vranić, tada honorarni saradnik instituta. On je u 'Vinči' kao najbolji student fizike na beogradskom PMF, radio diplomski rad na eksperimentalnom reaktoru"

Zaboravljeni heroj

Života Vranić bilo je ime jedinog od šestoro ozračenih naučnika koji je izgubio život u "Akcidentu u Vinči". Zapamćen od svojih saradnika kao blistavi mladi um, tada student-diplomac Života pretrpeo je najveću dozu zračenja kada je uleteo i zaustavio proces u reaktoru pre nego što se situacija izmakla kontroli. Njegova brza reakcija spasila je ne samo njegove saradnike u Institutu, već i čitav region od potencijalne katastrofe slične Černobilskoj.

Pored Vranića ozračeno je još petoro njegovih kolega: Radojko Maksić, Draško Grujić, Živorad Bogojević, Roksanda Dangubić i Stjepko Hajduković. Svi oni su hitno zbrinuti u Deligradskoj 29, na tadašnjem Centru za profesionalne bolesti, a potom i brzo prebačeni u Parisku kliniku "Kiri", gde su ušli u istoriju medicine.

Na ozračenim naučnicima je lekarski tim Dr Žorža Matea po prvi put u istoriji medicine primenio tada eksperimentalnu i slabo-proučenu metodu lečenja koja nam je danas mnogo bolje poznata – transplataciju koštane srži.

Maksić se priseća intervencije rečima: "Odmah posle udesa, 16. oktobra, nas šestoro su prebacili u kliniku 'Kiri', u Pariz. Tim dr Žorža Matea meni je transplantirao koštanu srž 11. novembra, a zatim i ostalima, prvi put u istoriji. Tada je zahvat rađen bez tipizacije tkiva, samo na osnovu krvne grupe, uz ogroman rizik."

Prva transplatacija koštane srži u svetu

Kao svojevrsna "sreća u nesreći", nezgoda u Institutu Vinča dovela je do prve ovakve intervencije u istoriji medicine. Okupio se tim pariskih i beogradskih stručnjaka kao i grupa hrabrih građana Pariza koji su istupili kao dobrovoljni davaoci koštane srži ne bi li spasili živote ozračenih naučnika. Davaocima osobito treba dati priznanje za izuzetnu hrabrost jer su se podvrgli ovoj neisprobanoj metodi, iako im je predočeno da postoje rizici po živote donora i da se ne zna kakve će biti posledice zahvata.

Uzev u obzir koliko je ova procedura bila eksperimentalna u to vreme i rađena po hitnom postupku, nije iznenađujuće da je kod svih pacijenata došlo do odbijanja uzete koštane srži. Ipak, ishod je bio neočekivano pozitivan i petoro od šestoro ozračenih su se oporavili. Jedini pacijent koji je podlegao posledicama zračenja bio je heroj cele priče, Života Vranić, koji je do poslednjeg trenutka svog života pismima uveravao porodicu i prijatelje da se oseća dobro i da nemaju razloga da se brinu za njega.

Po Maksićevoj priči, preživeli naučnici i donori koji su im spasili živote sklopili su blisko prijateljstvo i kao grupa se okupili oko sećanja na Vranića.

Tri decenije pod velom tajni

Čitava ova priča otkrivena je mnogo kasnije. U trenutku kada se nesreća dogodila, detalji su strogo skrivani od javnosti – ni Vranić ni ostali ozračeni naučnici nisu pominjani imenom u štampi koja je objavila samo najšturije podatke: da je došlo do incidenta usled uklanjanja elemenata sigurnosti i signalnih uređaja i nemarnosti i nebudnosti lica koja su bila neposredno odgovorna za upravljanje reaktorom.

Pored Maksića, o akcidentu se oglasio još jedan od ozračenih naučnika, Stijepo Hajduković, mada je on to po svom zahtevu učinio posthumno. Hajduković kao razlog za to navodi velike napore koje je FKNE uložila u to da se prikriju detalji incidenta. U jednom trenutku Hajdukovića je kontaktirao lično sekretar FKNE-a i tom prilikom mu je rekao "...da bi svako objavljivanje bilo kakvih podataka o tome štetilo ugledu Jugoslavije i da bi se to smatralo kao neprijateljski akt." Hajduković dodaje da mu je takođe predloženo da o tom događaju komentariše najmanje tridesetak godina kasnije i da tu poruku prenese i kolegama.

Hajdukovićevo svedočenje prvi put je izašlo u javnost u tekstu "Svedok događaja" koji je objavljen tek 1997. godine u Biltenu Instituta za nuklearne nauke Vinča br. 4/97. U tom tekstu Hajduković se oštro surpotstavlja tvrdnjama da je do incidenta došlo usled nemarnosti operatera, i dodaje da elemente bezbednosti koji su zaista nedostajali nije uklonio niko od operatera, kao što je objavljeno u danima incidenta.

"Tvrdim da je to uradio neko od istraživača iz laboratorije i da to nije bilo prvi put. Kritičnog dana nismo imali ni pisač, ključni instrument za funkcionisanje sistema za automatsko zaustavljanje reaktora, što je bilo poznato i rukovodstvu"

Kao značajnije propuste u bezbednosti Hajduković navodi, između ostalog da je reaktor u Vinči bio prvi u svetu koji nije posedovao ni fizičku niti biološku zaštitu od jonizujećeg zračenja, da su tehnička merenja nivoa teške vode bila neprecizna jer su se sastojala od jedne jedine šipke koja se ručno postavljala kao i da operateri toga dana nisu imali pisač čija je uloga da kontroliše neutronski fluks i odmah zaustavi reaktor ako dođe do natkritičnog režima rada. Bez prisutnih mera kontrole, osoblje je uvidelo da je došlo do problema kada se u vazduhu osetio jak miris ozona koji se stvara pod dejstvom zračenja i električnog pražnjenja u vazduhu.

FKNE je povodom akcidenta osnovala posebnu istražnu komisiju koja je imala zadatak da ustanovi tačan razlog nesreće. U Hajdukovićevom tekstu "Svedok događaja", navodi se da osoblje koje je rukovalo reaktorom toga dana kao ni ostali preživeli naučnici nisu nikada dobili rezultate te istrage niti bilo kakav izveštaj o istoj, mada su više puta podnosili zahteve.

Hajduković takođe iznosi da komisija nije precizno izvestila javnost o uzrocima i posledicama ovog događaja, već da su im samo date delimične procene i nejasni, uopšteni podaci.

Kao posledica toga i danas su podaci o akcidentu oskudni, a kako je incident protekao relativno prikriveno nije se stvorilo nikakvo zanimanje javnosti da bi se o njemu govorilo, pitalo, diskutovalo. Malo ko danas zna da su jugoslovenski naučnici bili prvi pacijenti u istoriji koji su primili transplantaciju koštane srži.