Za hiljade gledalaca koji su u neverici pratili njegove nastupe, „srpski Hudini“ – poznat i kao Dragoljub Aleksić – bio je otelotvorenje nadljudske snage. Bilo da je nad prestoničkim zgradama vozio bicikl na žici ili zubima savijao metalne šipke, svakome bi od njegovih akrobacija padala vilica na pod.

U međuratnom Beogradu, od njega teško da je bilo veće atrakcije. Ovaj čelični lepotan uspevao je u onome što bi malo kome pošlo za rukom – da prevari smrt, podigne se iz pepela i kao od šale nastavi gde je stao. Iako se oduvek hrabro šalio sa životom, ni ovaj mu umalo nije ostao dužan.

Nakon prvog ozbiljnog udesa, umalo je ostao nepokretan. Uzevši stvar u svoje ruke, Dragoljub je ozdravio uz pomoć čeličnog steznika koji je sam napravio. Otkako je pobedio sumorne prognoze da više neće prohodati, tako se i smrt nekako sama sklanjala od njega.

A onda se, po svemu sudeći, i ona zainatila. Godine 1938. na sajmu u Solunu, i publika je ostala u šoku. Trenutak nepažnje zavio je jednu porodicu u crno, a čeličnog Hudinija izveo na optuženičku klupu.

Šta je pošlo naopako tog baksuznog 13. septembra?

Novembra 1939., beogradska štampa je izveštavala kako se Dragoljub Aleksić optužuje za smrt svog mladog pomoćnika. U pitanju je bila jedna od njegovih najpopularnijih tačaka: akrobatin asistent bi se sklupčao u top, a zatim, pošto bi Aleksić opalio, izleteo i pao u mrežu udaljenu nekoliko metara.

Međutim, na pomenutoj predstavi u Solunu, nešto je pošlo po zlu. Aleksiću je tada asistirao mladi beogradski mehaničar Siniša Radosavljević. Umesto da bezbedno sleti u mrežu, mladić je tako nezgodno izleteo iz topa da je pao na zemlju i ostao teško povređen.

Hiljadama posetilaca koji bi inače zadivljeno skandirali, sada je uistinu zastao dah. Siniša je ostao ležati na zemlji sa slomljenim kičmenim pršljenom. Hitno su ga preneli u jednu solunsku bolnicu, ali za čeličnog Dragoljuba nije bilo pauze: sam je ušao u top umesto povređenog Radosavljevića i – nastavio šou.

Unesrećeni otac protiv besmrtnog akrobate

Nedugo nakon tog nesrećnog 13. septembra, u Solun pristiže i Sinišin otac. Sina je preneo u Beograd, gde je ovaj ostao na dugom bolovanju. Međutim, unesrećeni mladić podlegao je povredama početkom februara naredne godine.

Smatrajući slavnog „Hudinija“ odgovornim za sinovljevu smrt, Sinišin otac odlučuje da presavije tabak. U tužbi protiv artiste navedeno je kako „izvodeći svoje produkcije sa topom za izbacivanje čoveka, ne vodeći računa dovoljno, Aleksić nije sačekao da mu Siniša da odgovor da je spreman za izbacivanje iz topa“.

Kada se i Aleksić nekoliko meseci kasnije našao pred sudijom, odlučno je izjavio da se ne oseća krivim. Rekao je da je u pitanju bio – nesrećan slučaj. Pred tužiocem, braniteljem i roditeljima mladog Siniše, dobio je priliku da se objasni.

Odbranu je započeo rekavši da je za pomenutu produkciju već imao iskusnijeg pomoćnika. Sinišu Radosavljevića, pak, primio je za mehaničara u svojoj trupi, ali je i on silno želeo biti artista.

Tako je, kako obražlaže Aleksić, Siniša uporno insistirao da želi da leti iz topa – pritom se nadajući slavi i većem honoraru. Naposletku, i Aleksić je popustio. Načinio je, za početak, nekoliko proba, za koje je potvrdio da su redom bile uspešne.

Druga strana medalje o kojoj se (nije) znalo

Uto je Aleksiću došlo i angažovanje na Solunskom sajmu u Grčkoj. Međutim, odlučno je pred sudijom negirao da je nagovarao Sinišu da pođe sa njim. Umesto njega je tačku trebalo da izvodi iskusniji artista, a Dragoljub je znao i da se Sinišin otac protivi sinovljevom odlasku u Solun.

Ovde, međutim, Aleksićeva priča kreće drugačijim tokom. Dok je Siniši govorio da ostane u Beogradu, mladić se okrenuo protiv oca. G. Radosavljević je, po akrobatinim rečima, bio krajnje odlučan, rekavši – „Ne dozvoljavam da moj sin leti iz topa!“.

Međutim, Siniša je po svaku cenu želeo da izvede slavnu tačku. Otuda je, zbog zabrane da pođe na put, zapretio ocu ubistvom.

Dalje se objašnjavajući, Dragoljub je tvrdio da je Siniša leteo iz topa na sopstveni rizik. Naime, poput ostalih učesnika, pre izvođenja tačke se obraćao publici rekavši da istupa „na ličnu odgovornost i dragovoljno“. Pritom je ova topovska predstava isprva pobrala mnogo čestitki i pohvala – kako za Aleksića, tako i za Sinišu, kome bi oduševljeni gledaoci prvom i čestitali. Nakon takvog uspeha, dvojac je nastupio i pred grčkom vladom i tamošnjim važnim ličnostima. Kako li je onda sve moglo poći naopako?

Da li je mladi pomoćnik slutio nevolju?

Ovde je već i besmrtni akrobata na trenutak zastao sa pričom. Oteo mu se uzdah, a potom je nastavio svoju pripovest.

„Jednog dana primetio sam da je Siniša nešto neraspoložen. Savetovao sam ga, ako se plaši, da više ne ulazi u top. On je tada odmahnuo rukom i rekao: More, top je za mene igračka!“

Sve dok nije osvanuo i kobni 13. septembar.

Nakon što je Siniša toga dana ušao u top, Aleksić ga je upitao „da li je gotovo?“. Na njegov potvrdan odgovor i akrobata je opalio. Međutim, videvši da je mladić pao ispred topa, Dragoljub je i sudiji priznao: „Mislio sam da je mrtav. Plakao sam pred 40 hiljada gledalaca“.

Dakako, znao je da mora objasniti još neke stvari. „Trik“ sa letenjem iz topa nije mogao znati svako – da jeste, to više ne bi ni bila atrakcija. Sada je, pak, bilo važnije da iznese istinu, makar to značilo i da oda svoju tajnu.

O malim tajnama velikog Hudinija

„To je, gospodo, običan blef!“ – nastavio je dalje Aleksić. Optuženik je potom obelodanio i čitav topovski mehanizam. Iako se činilo da čovek iz topa izleće uz eksploziju, unutar njega se, zapravo, nalazio jedan vagonet. Kada se čovek sklupča u topu, istovremeno bi se rastegle i dve gumene opruge. „Kad se one opuste, gurnu čoveka napred i izbace ga“, otkrio je akrobata ovu proceduru.

Tako su prisutni saznali i da čovek izleće iz topa tek pošto se začuje pucanj. Što će reći – ne lansira ga eksplozija, već kuka koja se u isto vreme otkači unutar topa.

Sukladno ovom protokolu, Aleksić je, pre no što će opaliti, morao pitati Sinišu „da li je gotovo“, odnosno, da li je čove-granata spreman. Dakle, nije ni mogao pucati pre nego što mu asistent to potvrdi. Uto je Dragoljub otkrio još jednu tajnu zanata:

„Radi efekta, ,topdžija’ pre nego što će da otpusti opruge, koje može da otpusti i sam ,čovek granata’, kaže čoveku u topu: zatvori uši, otvori usta, dobro se opruži!“

Tragedija se, međutim, desila iz sasvim neočekivanog razloga. Umesto da se opruži i učvrsti, nesrećni Siniša je ostao mlitav. Otuda se zakačio za „plafon“ topa, oderao kolena i pritom pocepao Aleksićeve pantalone koje su bile na njemu.

Slušajući ovako detaljno obrazloženje, tužitelju – koji je i sam morao znati za reputaciju Dragoljuba Aleksića – ostalo je jedino da (se) upita: znači li to da zapravo niko nije kriv za nesreću?

Nastaviće se...