Otkad je odmenio oca Anastasa u trgovačkom biznisu, Milan A. Pavlović je bio poznat kao strog i nepopustljiv poslovođa. Sve je činio kako bi uspeh ugledne porodične firme održao na dobrom glasu. Pritom je i sam bio cenjen u poslovnim i ekonomskim krugovima, pa su ga akcionari Narodne banke izabrali za člana nadzornog i upravnog odbora.

Zašavši u javnu službu, Milan se u to vreme našao među upravom Srpske kreditne banke. Ređala su se članstva i u ostalim važnim institucijama (Finansijksi i Privredni savet i Tarifni odbor), a izvesno vreme bio je i narodni poslanik i sudija Trgovačkog suda.

Štaviše, pred sam početak 20. veka u prestonici su se u trgovačkim delatnostima napokon počela rešavati važna pitanja. To je bilo otvaranje Više trgovačke škole i pokretanje "Trgovinskog glasnika", a iza svih incijativa stala je tadašnja Beogradska trgovačka omladina. Milan Pavlović je bio vrlo angažovan u ovim javnim poslovima, i mada je time rastao i ugled porodičnog biznisa, vlasnik "Braće Pavlović" je sve manje vremena provodio u firmi.

U tome su se njegova strogoća i odlučnost naposletku pokazali kao presudni. Uz toliko angažovanje, Milan je svoju radnju doslovce posećivao kao "gost". No, i bez njega su svi poslovi besprekorno tekli. Svi zadaci bili su revnosno obavljani, a svaki uposleni je bio do kraja predan radu.

Tako je bilo i sa svim važnim poslovima poput knjigovodstva, administracije i izveštaja o prodaji. Štaviše, "Braća Pavlović" bila je firma u kojoj je, od svih beogradskih radnji, administracija najbolje funkcionisala. To je, naposletku, i Milanu bilo najvažnije – da ga na radnom stolu uvek dočekaju tačni i uredni izveštaji.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković", screenshot / "Branič", 1897. 

Konačni raskol između braće Pavlović

Iako se posao tih godina uspešno razvijao, Milan Pavlović je u svojoj radnji i dalje nalazio primedbe. Mlađeg brata Vlajka je smatrao suviše popustljivim, i često je zbog toga umeo oštro da mu zameri. Ni mnogo manja radnja, verovao je, a kamo li veća poput njihove, ne može se voditi bez "čvrste ruke". Pritom, otac Anastas je bio već u poznim godinama, pa se ni na njega više nije mogao u potpunosti osloniti.

Zbog svega toga Milan je želeo da se odvoji od oca i brata. U jesen 1902. godine, saopštio im je nameru da ih isplati za njihov deo i da u radnji ostane sam. Vlajko se oko toga više puta predomišljao: isprva je pristao nakon kraćeg oklevanja, ali se ubrzo predomislio i uz očevu pomoć ubedio Milana da odustane od te odluke. Naposletku je istupio Milan, a radnju je umesto njega ostao da vodi Vlajko.

Milan nije mnogo oklevao, i do kraja godine je već imao svoju manufakturu. Za ortake je odabrao i nekoliko mlađih trgovaca na dobrom glasu. No, uskoro će se ipak vratiti očevoj radnji, i to nakon tragedije koja je porodicu ostavila bez jednog člana.

Da li je porodična tragedija mogla biti sprečena?

Telegraf o Vlajkovom iznenadnom nestanku zatekao je Milana u nabavci robe u Berlinu. Prvih dana januara 1903. godine, Vlajko je sav novac iz radnje položio u banku i istog dana nestao. Milan se smesta vratio u Beograd, ali uprkos iscrpnoj i mukotrpnoj potrazi, od mlađeg brata nije bilo ni traga.

Milan je odmah ponovo preuzeo porodični biznis – isto kao i pre odlaska, tek ponekad obilazeći dućan. Svi najvažniji poslovi pripali su novim Milanovim saradnicima. I oni su poput Milana bili vični i predani poslu, jer ni Milan nije želeo da porodični biznis ispašta. Tek dve i po godine kasnije, stigla je vest da je Vlajko napokon pronađen.

Da li zbog poslovnih nesuglasica ili iz nekih drugih razloga, tek, potvrđeno je da je Vlajko izvršio samoubistvo. Vest je naročito pogodila starog oca Anastasa. On je verovao da je za Vlajkovu smrt odgovoran stariji brat, i Milan nakon toga pada u očevu nemilost. Ubrzo se i sa porodicom iselio iz očevog doma.

Foto: Wikimedia commons / Milica Buha - Kuća trgovca Milana A. Pavlovića, poznatija kao Džokej klub

Porodični biznis (ponovo) u rukama Milana A. Pavlovića

Iako je do tad već zagazio u devetu deceniju, Anastas Pavlović je ostao angažovan u porodičnoj trgovini. Bio je visok i krupan čovek, ali se zbog godina teško kretao. Ipak, odlazio bi do svog dućana gotovo svaki dan. Od Milanovih saradnika dobijao je uredne izveštaje o prodaji, preostaloj količini robe i svim važnim pitanjima oko administracije i finansija. Poslednje godine života većinom je provodio u kući, i tu je preminuo 1909. godine.

Znajući da je firmu ostavio u dobrim ortačkim rukama, Milan se posvećuje i drugim poslovima. Naročito je bio aktivan oko finansija i ulaganja: otvorio je firmu koja je pomagala razna preduzeća, ali je jedno od njih ubrzo i sam pazario.

"Prva Kraljevsko-srpska povlašćena izvozna klanica i fabrika salame Milana A. Pavlovića" bila je iskorak iz trgovine tekstilom. Milan je poslove oko uprave prepustio saradniku od poverenja, pa se i novootvorena firma ubrzo izborila za parče tržišta. Roba je bila cenjena zbog izvrsnog kvaliteta, zbog čega je u velikoj količini izvožena iz Srbije.

S početkom Balkanskih ratova, suvo meso i slanina su iz Milanove fabrike stizali i do srpskih vojnika i saveznika. Snabdevanje je nastavljeno tokom Velikog rata, i to u vremenima kad je zbog neprijateljskog bombardovanja ostalih nekoliko klanica otišlo iz zemlje. No, i Milanovo preduzeće se gasi već 1915. godine. Rat je iste godine zaustavio i rad firme "Anastas Pavlović". Sva preostala roba je iz Beograda odneta u Niš, a zatim preneta u susednu Bugarsku.

Poslednje godine najstarijeg beogradskog preduzeća

Pored zatvaranja trgovine, štetu je pretrpela i porodična kuća Pavlovića u Dubrovačkoj ulici. Milan je kuću obnovio odmah po završetku rata, i sa saradnicima koji su se do tada vratili u Beograd ponovo pokrenuo biznis.

Firma je pod istim, očevim imenom, protokolisana 1921. godine. Ipak, te prve godine su bile naročito teške za Milana: nekoliko rizičnih poslovnih poteza umalo su ga koštali i porodične i poslovne imovine. Srećom, i dalje je mogao da računa na podršku dugogodišnjih ortaka Čedomira i Radomira Petrovića.

Do 1923. godine Milanova firma je ponovo stala na noge. No, i on je do tada već bio prešao sedmu deceniju, i zbog narušenog zdravlja nije izdržao operaciju na koju je upućen u inostranstvo. Preminuo je od slabog srca 1924. godine, i sahranjen je u rodnom Beogradu.

Otkako je preuzeo očeve poslove, Milan je po slovu zakona postao i jedini vlasnik firme. Nakon Milanove smrti preuzeli su je Čeda i Rada Petrović. Obojica umiru neposredno pred Drugi svetski rat, a tokom svih tih godina, trgovina je stekla veliki ugled i u Srbiji i u inostranstvu.

Najpre zahvaljujući Anastasu Pavloviću, a potom i nasledniku Milanu, firma je u celoj Srbiji imala preko 800 stalnih mušterija. Nijedna trgovina u prestonici se u ono vreme nije mogla pohvaliti takvim uspehom. Na kraju, poslednji udarac zadao joj je Drugi svetski rat. Aprilsko bombardovanje prestonice 1941. godine zvanično je – a sada i poslednji put – nakon 97 godina ugasilo porodičnu firmu.

Danas je najvidljiviji spomen na ovu trgovačku porodicu kuća Milana A. Pavlovića, poznata kao Džokej klub, poneki račun koji može da se kupi na internet aukcijama i zapisi prikupljeni marljivim radom Milivoja Kostića u knjizi "Uspon Beograda".