Aprilska noć u Beogradu. To znači da je temperatura idealna i da ulicama bezbižno tumaraju kojekakvi namernici. U kafani Zora nadomak Trga republike okupila se grupa momaka, a tu je i jedna devojka - pevačica, koja ove noći radi bez honorara. U jedan posle ponoći kafanski telefon zvoni. U tom trenutku muzika i žamor se stišavaju, a muškarci odlaze. Mnogi od njih se nikad neće vratiti.

Dodaćemo samo nekoliko ključnih detalja koji će razjasniti prethodni pasus i pretvoriti boemiju u tragediju (ili možda junaštvo). Aprilska noć događa se 1941. godine. Okupljeni mladići su mahom piloti Šestog lovačkog puka.

Foto: Ilustrovana istorija beogradskih kafana - Kafana Zora (desno) bila je mesto na kome su piloti Šestog lovačkog puka proveli poslednju noć u slobodnom Beogradu

Kad bi ove ruže male

Drugi svetski rat već uveliko zahuktao u Evropi. Bilo je izvesno da sledi i napad na Kraljevinu Jugoslaviju. Tog proleća azdušne vojne snage su se u velikom broju nalazile u južnom delu zemlje, budući da je vrebala opasnost od protivnika iz Italije, čiji su borbeni avioni svako malo ulazili u jugoslovenski vazdušni prostor. Međutim, jedna dojava ih je sve poslala u prestonicu. Kako se znalo da je pitanje dana - ili noći - kada će Nemačka na ovaj ili onaj način prodreti na našu teritoriju, piloti Šestog puka su dobili slobodnu noć - pod uslovom da su dostupni u slučaju nužde. Zato su otili kućama da vide svoje porodice, a zatim se okupili u kafani Zora, koja je imala funkcionalni telefon.

Foto: Zaboravljeni zvuci - Čuvena beogradska pevačica Divna Kostić sa ćerkom

Kako to balkanski običaji nezvanično nalažu bilo da je u pitanju svadba ili ratno stanje, pilo se i pevalo u iščekivanju katastrofe. Pored vojnika i lokalaca koji su se tu našli slučajno, pevala je Divna Kostić, kraljica Skadarlije u svoje vreme. Legenda kaže da su, kako nije želela da poseti Beli dvor, Jovanka i Tito došli u kafanu u kojoj je pevala kako bi uživo čuli legendaran glas. Ovog puta na repertoaru je bila pesma "Kad bi ove ruže male" koju je, kako se kasnije prepričavalo, Divna pevala sa suzama u očima.

Vrhunac drame i vrtloga sevdaha, straha i uzbuđenja događa se kada kafanski telefon zazvoni i prekida ovu noć. Glas druge strane žice tražio je komandanta eskadrile i saopštio mu da je vreme za pokret. Tog trenutka momci ustaju i kreću u neizvesnu noć u kojoj će njih jedanaestorica izgubiti život.

U noći 6. aprila je u odbranu krenulo 43 pilota Šestog puka. Uspeli su da obore 47 protivničkih aviona. I pored toga veliki deo našeg grada je sravnjen sa zemljom. U naradnih pet dana na jega će se stuštiti 440 tona bombi, biće uništeno preko 600 zrada, 300 hiljada knjiga izgoreće u zgradi Narodne biblioteke a život će izgubiti oko 2500 ljudi. Među njima je i pomenuti komandant, jedan od mladića za stolom u Zori. Njegovo ime bilo je Miloš Žunjić, bio ga je glas uspešnog zavodnika i još uspešnijeg pilota.

Foto: Wikipedia / Privatna arhiva porodice Žunjić - Kapetan II klase Miloš Žunjić, poznat i pod nadimkom Kazanova

Istraživanjem za pisanje ovog teksta sam naučila da postoji ratni kodeks koji kaže: ne sme se pucati u čoveka koji je morao da se katapultira iz svoje letelice. Ovog puta kodeks se nije važio, te je Žunjić upucan dok je leteo nad Beogradom sa padobranom.

I tu se završava naša priča. Iako se rat u nekom trenutku završio, teško je reći da je pobeda donela išta momcima koji su u noći između 5. i 6. aprila sedeli u kafani u centru Beograda - ali su oni doneli njoj. Zora je i dalje na istom mestu, a u njoj i nekoliko uspomena na pale borce.