Legenda kaže da je "beli grad iznad Dunava" prvi ugledao Jason. Prema grčkoj legendi, Argonauti su pod Jasonovim vođstvom, u svojoj potrazi za zlatnim runom, uplovili u reku Ister, odnosno Dunav. Plovili su sa hrabrom posadom broda Argo uzvodno i stigli do mesta gde se velika reka račva. Tada su reku Savu proglasili zapadnim Dunavom i produžili na zapad. Sa leve strane, nad ušćem dveju reka, nalazila se naseljena stena Kaualak gde su se mitski moreplovci iskrcali da bi se odmorili, dopunili zalihe hrane i prineli žrtve bogovima. Upravo je ovo mesto današnji Kalemegdan, greben koji i dalje čuva kako današnji Beograd, tako i njegovu istoriju.

Mit o argonautima

Priču o argonautima prvi je ispričao grčki helenistički pesnik Apolonije Rođanin oko 300–230. godine pre nove ere. Njegovo najpoznatije delo je upravo ovaj ep u četiri knjige pod naslovom Argonautika, Pesma o Argonautima ili Zgode Argonauta.

Argonauti su opevani kao grupa heroja iz grčke mitologije koji su u godinama što su prethodile Trojanskom ratu pratili Jasona u Kolhidu u njegovoj potrazi za Zlatnim runom. Ime su dobili prema brodu Argo koji je nazvan prema svom graditelju Argu. Reč "Argonauti" u bukvalnom prevodu znači "moreplovci s Arga".

Legenda kaže da su graditeljima najčuvenije helenske lađe pomogle boginje Hera i Atina, koje su u nju ugradile deo hrasta iz Dodone, koji je mogao da govori i proriče. Za gradnju lađe, korišćena je borovina sa Peliona, tako da ni vatra ni voda nisu mogle da joj naškode. U starom veku važila je za najbržu, najjaču i istovremeno najlakšu lađu, a kada su Argonauti uspešno obavili svoj poduhvat i doneli iz Kolhide zlatno runo, Atina je Argo prenela među zvezde.

Prema Apolonijevom epu, pre 35 vekova, Jason i njegovih pedeset drugova krenuli su u potragu za Zlatnim runom. Kolhiđanska flota je stigla do brda Angurusa (Avale) i došla do stene Kaulijak (današnjeg Kalemegdana) gde se Ister (Dunav) delio u dve grane, koje su oticale u dva različita mora. Kolhiđani su plovili ilirskom granom (Savom) u Kronijsko more, gde su zatvorili sve izlaze i sprečili Argonaute da im se kroz šake provuku. Prema Apoloniju Rođaninu, u VII gvozdenom veku, skitsko tračansko pleme Singa, verovatnih cincarskih praotaca, koje je dalo ime Beogradu, ukazuje, pod kamenim bregom Kaulijakom, današnjim Kalemegdanom, gostoprimstvo slavnim Argonautima, koji se, posle krađe zlatnog runa, vraćaju u domovinu jednom neverovatnom maršrutom, preko Crnog mora, Istrosa ili Dunavom, pa onda sa Argom na ramenima, kopnom do Jadrana, kako bi zavarali kolhiđansku flotu.

Grafika: Abraham Ortelius - Mapa putovanja Jasona i Argonauta

Da li je zlatno runo zaista zlatno?

Prema nekim izvorima, legenda o Zlatnom runu utemeljena je na običajima crnomorskih plemena postavljanja jagnjećeg runa na dno potoka kako bi uhvatili zlatnu prašinu koja se ispira s gornjih tokova.

Prema nekim istoričarima, zlatno runo nije samo mitska metafora, već je ono pravo zlato koje je Jason doneo sa putovanja, te da nije mogao da ga uzme sa obala današnje Gruzije, jer je tamo ono bilo vrlo retko. Sa druge strane, postoje podaci da su Dinarski čobani iz zlatonosnih reka u velikom izobilju vadili zlato, što navodi na to da su oni na svom putu morali prolaziti kroz Beograd.

Kako legende nisu pouzdan izvor istorijskih činjenica, teorijski je čak i moguće da je Zlatno runo upravo u tom prvobitnom beogradskom naselju izgubljeno, i da Simeon Carigradski nije pogrešio kad je u potragu za njim krenuo jednim sasvim neverovatnim i originalnim pravcem, na sever u Srbiju.

Reljef: Kristijan Danijel Rauh, Crkva Fridrihsverder -  Medea pomaže Jasonu da ukrade Zlatno runo

Mit ili istorija?

Argonauti su inspirisali i Borislava Pekića da napiše knjigu "U traganju za Zlatnim runom" u kojoj govori o mitu i njegovom transponovanju u književnost. Pekić navodi da: Racionalističko tumačenje mita, odnosno njegova racionalizacija kako u nauci tako i u umetnosti, plodonosno je, jer u njemu otkriva protoistorijske ljudske sadržaje i izvesne važeće etičke norme. No radikalna racionalizacija isključuje iz mita metafizički momenat, čak i kada prepoznaje njegove religiozne, ritualne, sadržaje.

Ne ostaje nam ništa drugo nego da zaključimo kako odgovore na neka pitanja ne možemo uvek pronaći u istorijskim činjenicama, nego jedino u izukrštanim nitima realnosti i nedokazivog mita.