Beše to jednog ponedeljka početkom marta. Uspavani Beograd je još bio uvek zaogrnut jutranjom sumaglicom, a iz kafane "Kod Struge" na Čuburi već je  odjekivala vesela cika i vika uz zvuke čuvenog kafanskog orkestra. Dok su retki prolaznici odmahivali glavom u neverici ko to tako rano banči, veseljaci u kafani nisu obraćali pažnju i naručivali su novu turu pića. Slavila se, ipak, najradosnija slava – Bekrijska slava.  

Posna slava koja to nije bila 

Kada je i kako počela da se slavi bekrijska slava, danas je pitanje nagađanja i prekopavanja prašnjavih knjiga. Zna se da su je u nekom trenutku počele slaviti beogradske bekrije kako bi što lakše prebrodili Uskršnji post. Naime, Bekrijska slava, praznik jela i pića slavljen je svake godine na Beli ili Čisti ponedeljak, kojim je počinjala Čista nedelja i četrdesetodnevni post. Zbog toga, ovaj neobični događaj nikada nije imalo tačan datum, već je zavisio od stalnog pomeranja datuma Uskrsa i početka posta, pa se slavio uglavnom s kraja februara i početkom marta.

Sam Čisti ponedeljak bio je i jeste neobičan praznik. Njime je počinje periodu u kome se vernici uzdržavaju od preteranog jela i pića, okreću duhovnom životu, prekidaju se sve razmirice i svađe, prašta ono što čovek može da prašta. Običaj je bio da se ovaj dan provede u krugu porodice, ognjišta nisu paljena, jelo nije kuvano već se ručavalo ono od prethodnog dana, a i to skromno i posno. Žene i deca čistili su i spremali kuću, terajući tako zaostale zimske duhove. Muškarci su postili preko dana samo na vodi, a prvi obrok bi im bio večera posle zalaska sunca. 

Krkanluk pre posta

Ovaj pokajnički momenat, nekako je bekrijama došao kao "kec na desetku" i prilika da prvi dan trezvenjaštva proslave u velikom i raskalašenom stilu. Govorili su da im slava, koja često slavljena od zalaska sunca u nedelju do zore u utorak, bila prava prilika da sve svoje zimske grehe dobro "utope" i "speru" prvom, drugom, a potom i šestom i sedmom čašicom žestine, jer se i tada znalo da alkohol ubija sve loše.

Pridržavali su se i običaja da je potrebno i poslednje jaje iz kuće pojesti pre početka posta, samo što se to jaje često nalazilo u punjenoj ćurki na podvarku. Još bi se uz to našao i koji čen luka "da ih veštice ne progone", ali i jagnje na ražnju, jer treba i proslaviti početak proleća. Obavezan deo trpeze bilo je i prasence krckave kožice, a sve je zalivano dobrim crnjakom, domaćim crnim vinom koje su kafedžije čuvale posebno za tu priliku.

A gde je hrana, tu je i veselje, a gde je veselje tu je i muzika. Od ranog jutra do večeri, iz kafana su se širili zvuci "bleh" i drugih orkestara. Kako bi slava odmicala, tako bi i muzika postajala tiša, tek pokoja violina koja bi svirala "na uvce" neku romansu bekriji koji se prisećao svoje prve ljubavi.

Foto: Digitalni Arhiv Narodne biblioteke Srbije / "Vreme", 1939. 

Praziluk umesto slavske sveće i prebranac umesto žita

Sudeći prema novinskim zapisima iz međuratnog perioda, proslava Bekrijske slave svoj vrhunac doživela je tridesetih godina. Svaki kraj je imao svoje bekrije koji bi se okupile jutrom (ako su uopšte i napuštale kafanu od prethodne večeri i proslave Poklada) i krenule u dernek. Među poznatijim kafanama isticala se "Kod Struge" na Čuburi, ali ništa nije kaskala ni obiližnja "Kod Podrinca", kao ni "Tabor". Veselilo se i u kafanama oko Jovanove pijace na Dorćolu, kod Varoš kapije, u centru i na periferiji.

Svaka slava, odnosno kafana, je imala svog domaćinu bekriju, koji je ozbiljno, koliko je to moguće u stanju kada je vertikalu teško održavati, obavljati svoju dužnost. Među veselim društvom raspoznavao se samo po jednom – ukrašenom šeširu i venc od suvih paprika oko vrata. Tako u novinama iz 1939. piše:

"Pošto su se dobro potkrepili, domaćin je ustao i svečanim glasom (ako se zaplitanje jezikom može uzeti kao svečano) ‘obznani’ svečani čin: sečenje kolača (kako bi se to u redovnim prilikama reklo).

Svi su se digli. Domaćin prvi. Na stolu oko koga su se poređali gosti stoje čokanji rakije, kiseo kupus, flaše od piva i vina, a na sredini, u jednoj flaši od pola litra, u kojoj je do pola sipana rakija, dugačak struk praziluka, za čiji je vrh vezana sveća od dva dinara, upaljena. Tako treba, jer je slava. Više glave domaćinove veliki venac crvenih paprika, a jedan tanjir, veliki, sa pasuljem prebrancem služi umesto žita. Samo dok se gosti (na običnim slavama) služe žitom jedom ili (ako su baš toliko dragi i poznati) i dva puta, ovde je običaj da se gosti služe kad im god padne napamet. Tanjir se jednako dopunjuje. Pasulja, kako reče domaćin, ima dosta. A i pijaca je blizu.

Pošto je zauzeo zvanični stav (ne toliko krut, jer nije bilo u stanju) domaćin je sa nekolicinom uhvatio pogaču koja je do malo pre stajala na stolu i počeo vući na sve strane. Ko zahvati više! Pošto je izlomljena pogača, domaćin je održao govor, pozdravljajući sve verne drugove koji nisu izostali da prisustvuju ovoj drugarskoj slavi. Poželeo im je, na kraju, sreću i dug život, ali ih je tom prilikom zakleo da vode računa o tome: da nikako ne zaboravljaju na svoje bekriske običaje.

Zatim je veselje nastavljeno. Dokle će ono da traje? To, valjda, niko ne zna."

Taljige i na njima kralj bekrija

Veselje bi se nastavljalo dok i poslednji bekrija ne padne pod sto. Neki su bili izdržljiviji, neki su već do podneva "predavali meč. Kada bi muzika zastala, a bekrije posustale, umorne, ali otežalih džepova, kafedžije pozvale bi špeditere da ih razvezu kući, pa bi tako kralj bekrija na taljigama bio odvezen u svoje kraljevstvo snova.