Iako je u istoriju ušao pod nadimkom Mehmed II Osvajač, tek je njegov naslednik Sulejman Veličanstveni uspeo da osvoji Evropu i baci je na kolena svojim prodorom sve do carskog Beča. A na toj mapi neosvajanih i neosvojivih gradova, nalazio se i ugarski Beograd, koji se pod udarom nadiruće vojske našao polovinom jula 1521. godine. Pad Beograda pokazao je nadmoć Otomanskog carstva i nesposobnost ugarske vlasti da se odupre njegovoj ekspanziji.  

Nespremnost Beograda za opsadu

Posle prvog pokušaja osvajanja 1456. godine, Beograd je kao i drugi pogranični gradovi bio prepušten sam sebi i ubrzo je zavladalo rasulo. U vreme dolaska Sulejmana na presto, 1520. godine, postalo je jasno da su su ambicije mladog sultana velike i da se može očekivati novi napad. Ovo je bilo jasno svima, a donekle i samim  Ugarima, koji su zauzeti unutrašnjom borbom za vlast, u gradu ostavili malu i loše plaćenu posadu, sačinjenu delom i od najamnika koji su se zbog neisplaćenih honorara okrenuli napadima na stanovništvo i pljački. Tek nekoliko stotina vojnika (procene se kreću od 400 do 900 vojnika svih rodova vojske), i nešto stanovnika koji su aktivno učestvovali u odbrani, bilo je potpuno prepušteno sili koja je dolazila sa istoka.

Sve ovo je uticalo je na nespremnost Beograda za odbranu. Tome treba pridodati da je veći broj topova bio izgubljen u bici pod Avalom, 6 godina ranije, a nedostajale su i puške, barut, drugo oružje i ratni materijali. Beda je bila velika, pa je beogradski ban, Franja Hadervari, bio primoran da pozajmljuje novac kako bi pripremio grad za odbranu,  ali je ova pomoć stigla prekasno. Zbog bolesti, ban čak nije ni bio u gradu prilikom opsade. Šta više, odbranom nije komandovao nijedan od ugarskih banova, opet, zbog unutrašnjih i ličnih sukoba i borbe za vlast. Stvarnom odbranom grada komandovao je Mihailo Mora koji je zamenjivao Hadervarija, koji, po mišljenju mnogih, nije bio dorastao zadatku.

Snaga turske vojske

A za to vreme, sultan je čekao. Povod za napad na Ugarsku bila je uvreda koja je njegovom izaslaniku nanesena prilikom neuspešnih pregovora o nenapadanju u Budimu. Prema nekim navodima, Ugari su čak otišli toliko daleko da su izaslaniku odsekli uši i nos i poslali ga u Carigrad. Preko ovoga, sultan nije imao nameru da pređe, pa tako u drugoj polovini maja 1521. godine, podiže vojsku i kreće iz okoline Carigrada u pratnji svojih najboljih vojskovođa: Mustafa-pašom, Husrev-begom, Ahmed-pašom, Piri-pašaom, Bali-begom, i drugima. Pokret je bio dobro organizovan i temeljno prireman, i to iz dva pravca: brodovi su iz Crnog mora doplovili do Dunava, na kojima su, osim lađara bili i janičari, dok je velika kopnena vojska krenula je sa juga prema Beogradu. Tačan broj turskih vojnika se ne zna i moguće ga je samo približno proceniti, pošto se razlikuje u izvorima. Pominje se 200.000 vojnika, ali se pretpostavlja da je ovaj broj višestruko preuveličan. Osim toga, ovaj broj vojnika smanjen je usled epidemija crevnih oboljenja. Snaga turske vojske nije bila u ljudstvu, nego u opremljenosti i dobroj organizaciji. Imala je dovoljno svih vrsta oružja, artiljerije i topova.

Stezanje obruča oko Beograda

Iako se očekivalo da će sultan udariti direktno na Beograd, plan je bio daleko kompleksniji i detaljno razrađen. Krajem juna 1521. godine, turska vojska je prošla Niš i Kruševac, a najveći deo vojske sa sultanom na čelu uputio se ka Šapcu. Napad je usledio prvih dana jula, a cilj osvajanja Šabca je bio pravljenje zaleđa kako bi se turski napad izvršio i iz pravca Srema, preko Zemuna. U tu svrhu, naredio je izgradnju pontonskog mosta na Savi. Istovremeno, ovo je bila prilika da se opustoši bogati Srem i obezbede zalihe za opsadu.

Ni druge turske vojskovođe nisu mirovale, pa je tako početkom jula deo turske vojske izdvojen i pod zapovedništvom Piri-paše poslat ka Beogradu. Ove trupe su imale zadatak da dopru do Beograda i da motre na ugarske pripreme i na eventualni ugarski protivnapad.

Deo plana bilo je zauzimanje Zemuna, a uskoro se Piri-paši, priključuje i Husrev-beg, kako bi odsekli Beograd sa savske strane. Kao i Beograd, i Zemun je bio u rasulu i lošem stanju, te je posle žestokog bombardovanja morao da se preda. Stanovnici su ovom prilikom zarobljeni, a prema vojnicima Turci nisu bili nimalo milosrdni - svi su pobijeni. Padom Zemuna, Beograd je bio potpuno odsečen i situacija je svakim danom bila sve teža. Obruč oko Beograda se sve više stezao, a svakodnevno bombardovanje bilo je usmereno na probijanje bedema i uništenje odbrambenih kula.

(Ne)delovanje ugarskih vlasti

Posle ove demonstracije turske moći, bilo je jasno da je Beograd na rubu sloma. Međutim, ni ovo nije bilo dovoljno da se unutrašnji sukobi smire. Ni krvavi mač, simbol velike opasnosti, nije bio dovoljan da ugarske vlasteline natera da stanu uz kralj Lajoša II i krenu u odbranu zemlje. Ostalo je zabeleženo da je čak i najveći ugarski vojskovođa tog doba, erdeljski vojvoda Jovan Zapolja, odbio da krene u pomoć kralju.

Pomoć je izostala i od strane mletačkih vlasti, dok su austrijski nadvojvoda Ferdinand i poljski kralj Žigmund ipak pritekli u pomoć, ali prekasno. 5.000 vojnika pešadije i 500 konjanika koje su saveznici obezbedili, kao ni tri ugarske vojske, nikada se nisu upustile u borbe oko Beograda. U vreme pada grada, avgusta 1521. godine nalazili su se u putu ka Beogradu.

Opsada i pad grada

Poučen neuspehom svojih prethodnika, Sulejman je ovaj put glavni napad izvršio sa sremske strane. Razlog za ovo je bio i taj što su projektanti grada, verujući da će im Ugarska pružiti zaleđe i pojačanje u slučaju napada, sa savske strane gradili jednostruke bedeme, dok su sa ostalih strana bili dvostruki. Takođe, turska vojska uspela je da prodre i na levu obalu Dunava, tako da se glavnina vojske sa sultanom uputila iz Šapca, dok se na levom krilu, sa dunavske strane, nalazio se Mustafa-paša, a na desnom krilu napadom je rukovodio Piri-paša. Turska konjica nalazila se na sremskoj obali i na Velikom ratnom ostrvu. Beograd je bio u potpunom obruču i odsečen od ostatka Ugarske, bez ikakve šanse za odbranu ili pojačanje .

Bombardovanje Beograda koje je počelo još u junu nastavljeno je pojačanim intezitetom tokom avgusta, a i pored odbrane posade, bedemi su bili u jako lošem stanju. Zato su početkom avgusta počeli juriši na grad sa Donjeg grada koji je bio najslabija tačka. Opšti juriš počeo je u noći 7. avgusta. Napad je usledio sa tri strane:  sa obale Save krenuo je Piri-paša, sa Dunava Mustafa-paša i frontalno sa rečne strane Ahmed-paša. Iscrpljeni i malobrojni branioci davali su sve od sebe, ali je napad bio žestog. Uveče tog dana, varoš Donjeg grada bila je osvojena.

Ovo nije zaustavilo napade, pošto Turci u varoš dovlače artiljeriju i nastavljaju sa daljim bombardovanjem Gornjeg grada. Dodatnu pometnju uneli su brojni požari, pošto su pored đuladi, zidine grada zasipali i zapaljivim materijama koje su izazivale požare i dalje materijalne i ljudske gubitke. Napad na bedeme nije bio izvršen samo topovima, veće se pristupilo kopanju laguma u steni na kojoj se nalazio Gornji grad, kako bi se potkopali, i na taj način urušili bedemi.

Bilo je izvesno da grad neće izdržati, te je odbrana grada 25. avgusta uputila predlog sultanu da se izvrši predaja grada uz obavezu da Turci obezbede višednevno povlačenje. Predlog je glatko odbijen, a 27. avgusta usledio je opšti napad. Uvidevši da od kraljeve pomoći nema ništa, da su zalihe hrane i oružja iscrpljene, i da ni pomoć stanovništva neće odložiti pad, odlučeno je da se grad preda.

Primopredaja grada

U pregovorima o predaji pregovarali su ugarski zapovednici, što nije sprečilo Lajoša II da za pad grada optuži Srbe i bana Hadervarija, koji su dva meseca bez ičije pomoći branili grad. Zbog pozicije u kojoj su se nalazili, branioci nisu imali previše izbora i zahteva za pregovore. Tražili su poštedu života i mogućnost da napuste grad.

Protokol o predaji potpisan je 28. avgusta, kada u tvrđavu ulazi sultanov izaslanik. Već narednog dana, turska vojska zauzima Beogradsku tvrđavu, a sultan je ispunio svoju reč. Ugarski stanovnici i vojnici su ukrcani u brodove i poslati za Slankamen. Prema nekim navodima, Bali-beg je izvršio pokolj branilaca, ali danas je sa sigurnošću nemoguće utvrditi da li je to stvarni istorijski događaj ili pokušaj ugarskog kralja da okrene velikaše na svoju stranu.

Srpsko stanovništvo, pak, imalo je drugačiju sudbinu. Naređeno je da se se vojnici sprovedu pod oružjem u Carigrad, a 10. septembra su ostale srpske porodice krenule iz Beograda. Jedini ustupak Srbima bio je taj što im je dopušteno da sa sobom ponesu najvažnije svetinje, između ostalog mošti Svete Petke, mošti carice Teofane i ikonu Bogorodice, kako bi ih spasili od uništenja. Istorija dalje kaže da je ovo učinjeno jer je Sulejman saznao da su se Srbi u Beogradu bavili održavanjem vodovoda, koji je postojao još iz vremena rimske vladavine, te je uvideo da bi mu bili od koristi u izgradnji i održavanju carigradskog vodovoda. U spomen na njih, danas se u samom srcu Istanbula nalazi Beogradska šuma.

Turski Beograd

Sulejman Veličanstveni je u Beograd ušao 30. avgusta. Jedna od prvih odluka bila je pretvaranje sabornog (i najstarijeg beogradskog) Hrama Uspenja Presvete Bogorodice u džamiju, koja će u narednim godinama biti poznata kao Carska džamija. Istu sudbinu doživeće i ostale beogradske crkve. Prvi turski zapovednik Beograda bio je Bali-beg koji je postavljen za smederevskog sandžaka i beogradskog muhafiza.

Ugarske vlasti su vest o padu Beograda držale u najvećoj tajnosti. Ovo je trebalo da pruži vreme dvoru da reaguje, ali svaki pokušaj povratka izgubljenog bio je nemoguć. Za beogradski poraz kažnjeni su beogradski banovi Franja Hadervari i Valentin Terek oduzimanjem celokupne imovine. Pad Beograda, najvažnije ugarske tvrđave na južnoj granici Ugarske kraljevine, bio je uvod u ugarski poraz i tursko prodiranje u srednju Evropu. Lajoš II susrešće se ponovo sa Sulejmanom Veličanstvenim 1526. godine na Mohaču. I još jednom će izgubiti, ali ovaj put ne samo bitku i grad, već i glavu.