Beše u Beogradu jedna starica čije su ime njeni sugrađani dobro upamtili. Naizgled ni po čemu različitija od ostalih, ova bakica je zarađivala za hleb prodajući alevu papriku. Kako ni to nije bilo bog zna šta, vremešna Beograđanka, baba Anka, dosetila se da nadomesti budžet tako što će ugrabiti priliku za posao „sa strane“.

Uz to ovo beše i plemenit gest. Kada bi se našli ophrvani životnim lomovima i brigama, pojedinim Ankinim sugrađanima dobro je došla njena umešnost u pokušajima da ispravi krive Drine i razveje sumnje u to da njihovim nevoljama nema leka. Što su nevolje bile veće, to su bili spremniji da ukažu poverenje baba Anki. I ne bi u tome bilo ničeg lošeg da nakon takve pomoći nisu ostajali obešenih noseva.

Prevara u vrećici aleve paprike

Jedan od takvih slučajeva, kada je baba Anku angažovala izvesna gospođa Natalija Aćimović, dospeo je naposletku i na stranice štampe. Beograd je o tome saznao nakon što su se obe našle pred sudom. Anka se imala suočiti sa optužbom za prevaru, jer ne samo da gđi Aćimović nije ispunila obećanje, već ju je ostavila i plitkog džepa.

Naime, dok je prodavala papriku u Sitničkoj ulici, starica je doznala da je ojađenu gospođu napustio muž. Natalija joj se požalila i da „već toliko vremena ne zna ništa o njemu“. Uporno je pokušavala da otkrije bilo šta, i to od onih koji su tvrdili da mogu „videti“ ono što je drugima bilo nemoguće da saznaju. Odlazila je kod raznih gatara, ali joj nijedna nije umela reći gde joj je odbegli suprug i kada će se vratiti.

Videvši još jednu priliku za zaradu „sa strane“, baba Anka se ponudila da sasluša gđu Nataliju. No, i pre nego što joj je ova otvorila dušu, Anka je uspela da „dozna“ sve njene jade.

O suprugu joj, međutim, nije znala reći mnogo – bar ne odmah. „To je malo teže, gospođo, jer vaš je muž u mrežama jedne opasne žene“ – objasnila se starica, ali se odmah gđi Aćimović stavila na uslugu. Trebalo je, naime, da joj Natalija spakuje sve svoje spavaće stvari, a Anka bi ih ponela u Šabac kako bi jedan odža očitao muslimansku molitvu. Posle toga joj se, tvrdila je Anka, i muž mora vratiti.

Tako je Natalija spremila jastuk i jednu maramicu, muževljevu košulju, jedno ćebe i pramen svoje kose. Na to joj je Anka zatražila još 40 dinara, ne bi li platila voz do Šapca i nazad. Ostatak novca bi Natalija dala tek kada joj se muž vrati.

Od instant rešenja do raspleta pred licem pravde

Nedeljama nakon Ankinog obećanja, gđa Natalija je još uvek čekala svog supruga. Prošlo je još nekoliko meseci dok nije shvatila da je nasamarena. Pokušala je isprva da sama pronađe staricu, ali joj Anka nije umela reći ni kako beše ime hodže koji je trebalo da joj „vrati“ supruga. Tek tada je presavila tabak i izvela baba Anku pred sud.

Ovakve sudbine su mogle zateći Beograđane koji, ne bi li odagnali kakvu muku ili sumnju, nisu prezali da unajme proročice i vračare. Slučaj gđe Natalije pritom je i starijeg datuma, jer je do beogradskog suda dospeo još s prve polovine prošlog veka.

Beograđani su tih godina inače mahom važili za pobožne i verujuće. Ipak, dešavalo se, i to ne retko, da se povedu za svakojakim praznoverjima. Kada bi se neki problem pokazao nerešivim, često se umelo zakucati na vrata vidovnjakinja.

Kao i u slučaju gđe Aćimović, po pravilu su se ova „brzinska“ rešenja pokazala jalovim, a gatare završavale pred licem pravde. Ipak, ni to im nije ugrožavalo kredibilitet jer su im verovali mnogi – bogati i siromašni, čak i ugledni Beograđani poput trgovaca, ministara, oficira i lekara. A njih je interesovalo sve: hoće li ih snaći kakva bolest, kako je na onome svetu njihovim bližnjim koji su se upokojili, kuda su im se deli muževi i mogu li zaviriti u budućnost.

Za sve ove nedoumice bile su zadužene prestoničke gatare. U Beogradu ih je s početka 20. veka bilo nekoliko najpoznatijih, a o njima je koju reč zabeležio i pisac Dimitrije M. Knežev.

Vidovnjakinje za svačiji džep

Iz knjige „Beograd naše mladosti“, doznaje se nešto više o Mici, Mariji i Femki – proročicama od kojih je beogradska „klijentela“ često tražila odgovore. Sve tri su imale i specifične tajne zanata: Mica se, primera radi, okretala bezazlenim metodama opšte prakse, te je budućnost saznavala gledajući u karte i šoljice kafe.

Većinom su gatare imale i svoje „kancelarije“, sa svim pratećim aksesoarima za komunikaciju sa mističnim silama. Izuzetak su bile žene poput baba Anke – one bi se zaputile od vrata do vrata, tražeći nešto novca ili prodajući koji komad živine, a zatim bi kupcima pride pročitale sudbinu. Usluge „terenskih“ proročica većinom su koristili oni sa plićim džepom, koji nisu mogli priuštiti seansu kod Marije ili Femke.

Kod Marije je, pak, dolazila isključivo odabrana klijentela. Spisak nije bio dug, ali su se na njemu nalazila imena koja su svi Beograđani znali. Oficiri i trgovci (inače svi do jednog ugledni građani) rado su pribegavali magičnim rešenjima, a šuškalo se da su uživali i u Marijinim „ženskim čarima“.

Ovo nije bila tajna ni među običnim Beograđanima. Bez obzira na dubinu džepa, nisu bili imuni na prilično uverljive metode kojima bi im proročice otkrivale sudbinu. Po tome je bila poznata i Femka, koja se katkad oslanjala i na pomoć svetaca.

Tako su njene seanse nalikovale spoju okultnih i religijskih „tehnika“ – dovoljno da se prosečnom, verujućem Beograđanu učine sasvim verodostojnim. A nađe li se u njenoj „kancelariji“, svako bi osetio strahopoštovanje videvši zidove prekrivene crnim somotom. U polumraku svojih odaja, Femka je sudbinu čitala uz pomoć kandila i starinskih slova na svom radnom stolu.

Perfidnim metodama do održivog biznisa

Nije bilo dileme, makar za Femkinu klijentelu, da je njihova proročica imala moć stupiti u kontakt sa onostranim silama. Po pravilu bi na svojim seansama teatralno padala u zanos, što bi odagnalo sumnju i najnevernijem Tomi. Femka je uz to imala još dva verna asistenta – buljavu sovu i jednu crnu mačku koja ju je svugde pratila u stopu.

Ipak, magija je „pila vodu“ dokle god neko od klijenata ne bi shvato da je prevaren. Događalo se, kao u slučaju gđe Natalije Aćimović, da i Femka završi pred licem pravde. Neretko bi je, međutim, iz takvih nevolja izvukli autoritet i ugled. Pamti se i kada je za Femku, nakon što je završila iza rešetaka, urgirao načelnik kraljevske policije lično. Ne samo da se nakon toga (ponovo) vratila zanatu, već je do kuće dopraćena – fijakerom.

Izuzev ojađenih Beograđana koji su lekciju savladali na teži način, proročke rabote su se po pravilu smatrale prevarom. Uprkos tome, sa vračarama se i u davnija vremena teško izlazilo na kraj. Za razliku od njihovih mističnih metoda, tome nije bilo nedokučivih tajni: ponudu je diktirala potražnja, što je vidovitim Micama, Marijama Femkama i Ankama bilo dovoljno za profitabilan „biznis“.