Jedan od najstarijih i ujedno naomiljenijih sportova Beograđana krajem devetnaestog veka bilo je klizanje, ili kako su ga tada zvali "tociljanje" na ledu.

Priča počinje zimskih meseci na zaleđenim beogradskim jezerima, barama, rekama kojih je u bližoj i daljoj okolini grada uvek bilo sijaset. Prvi uređeni teren za klizanje nalazio se na području Bare Venecije, na prostoru koji danas zauzima opština Savski venac. Među Beograđanima je bilo popularno i klizalište koje se nalazilo na mestu današnjeg Doma vojske, kao i jedno koje se prosiralo na prostoru između današnjeg "Londona", Vaznesenjske crkve i Učiteljskog fakulteta u Ulici kraljice Natalije.

Sigurno je da je bilo i drugih manjih i većih površina, kao što je Slavija, na kojima su Beograđani zimi umesto odlaska u lov na patke ili piknika, koristili slobodno vreme da se "tociljaju", kako se u povoju nazivalo klizanje na ledu. I kao to biva, značajan interes za klizanje, inicira i ostala dešavanja, rekli bi, ona skopčana sa ledenom  površinom: od sportskih takmičenja, koncerata do plesnih druženja, balova i to sve s kraja XIX i početkom XX veka. I na taj način Beograd prati evropska i svetska kretanja. Popularnost, koja prerasta u tradiciju, za sobom povlači i organizovanost, tj. osnivanje društava ljubitelja klizanja. Po okončanju Prvog svetskog rata, klizaljke su "sevale" na ledu i na Kalemegdanu i Tašmajdanu. Ali, krenemo nekim redom.

Venecija bez gondola

U vreme dolaska organizovanog tociljanja u Beograd, ovaj sport je već bio popularan u Vojvodini. Prva klizačka društva osnovana su Somboru i Velikom Bečkereku (Zrenjaninu) sedamdesetih godina 19. veka. Ubrzo niče veliki broj klubova, a u Beograd organizovano klizanje stiže preko Zemuna, gde se 1875. godine osniva prvi klizački klub.

Svakako, ovo nije bila prva pojava klizanja na ledu na ovim prostorima, o čemu svedoče tekstovi u novinama u kojima se pisci prisećaju svojih dogodovština iz detinjstva koje su uključivale grudvanje, sankanje i tociljanje, ali jeste bio prvi pokušaj organizovanja klizanja na za to predviđenim terenim i pojava što danas poznajemo kao umetničko i sportsko klizanje.

U to vreme, kao privremeni tereni služile su neke od brojnih zaleđenih bara, rukavaca reka i jezera, a umesto pravih klizaljki sa čelično šinom, deca i omladinci koristili rađene klizaljke od drveta ili kostiju. Omiljeno mesto bila im je upravo zaleđena Bara Vecenija. Uvidevši korist od popularnosti ovog sporta, a i vodeći se opasnošću od mogućih nesreća zbog propadanja leda, Upravi varoši Beogradske početkom 1883. godine preuzima na sebe obavezu obeležavanja mesta na kome se"publika sa sigurnošću može tociljati".

Već sledeće zime, na istom mestu održan je i prvi "Bal na ledu". Ovaj događaj pompezno je najavljen člankom u "Beogradskom dnevniku", koji prenosi Dejan Milutinoviću svojoj monografiji "Slike i tragovi na ledu", a u kome se kaže: "Kao što čujemo, početkom januara na Bari Veneciji održaće se velika večernja zabava na ledu. Zaista možemo i mi malo uživati i u našoj 'Veneciji', kao ono Mlečani u svojoj. Biće i lampiona i muzike, samo ne - gondole. Mi se radujemo tome i želimo priređivačima pravo 'venecijansko' veče". Za ovim kulturno – zabavnim aktivnostima, usledela su i sportska takmičenja.

Prva klizačka društva u Beoradu

Za tu inicijativu se može "okriviti" prvo Beogradsko klizačko društvo, osnovano 1890. godine. Njima Beogradska opština ustupa upravljanje nad neuređenim klizalištem, koje ubrzo biva privedeno sportskoj nameni. Određeno je mesto sigurno za klizanje, a kako bi se led održao tokom zime, redovno se zaliva vodom. Radi komfora članova društva i radoznalaca, izgrađena je i svlačionica koja je istovremeno bila i klupska prostorija i privremeni bife. Kako bi klizanje bilo što prijatnije, društvo je organizovalo i orkestar žive muzike koji je pratio spretne poteze klizača.

Želeći da pokažu i svoje brzinsko umeće, članovi Beogradskog klizačko društvo januara 1891. godine organizuje prve trke na ledu u Beogradu. Ondašnja štampa zabeležila je da su izvedena lepa sportska takmičenja, igre na ledu, a poseban glamur celom događaju dali su muzičari koji su pratili sve što se dešavalo tog dana na Bara Veneciji. Da je klizanje bilo popularno, saznajemo i iz Beogradskih opštinskih novina, koje 1985. godine prenose da je prihod od tociljanja iznosio 50 dinara. Takođe, u novinama izlaze i prvi oglasi za kvalitetne klizaljke marke "Halifaks".

Ubrzo se osnivaju i druga klizačka sportska društva, pa tako Klizačko društvo "Dušan Silni" upravlja klizalištem na prostoru današnjeg Učiteljskog fakulteta i redovno ga održava. U svom proglasu navode da je to najveće klizalište u Beogradu na 4000 kvadratnih metara.

U trku se uključuju i ljubitelji dvotočkaša, članovi Prvog velosipedskog (biciklističkog) društva, koji formiraju klizačku sekciju i svoje klizalište. Njihovo klizalište nalazilo se u blizini Skadarlije, na prostoru današnjeg Doma vojske i za razliku od drugih, nisu se oslanjali na vremenske prilike, već su od 1900. godine pravili prirodni led za svoje potrebe. Ovo klizalište je značajno i po tome što je prvo u Beogradu dobilo električno osvetljenje, što je  omogućavalo klizačima da piruete na ledu izvode i posle zalaska sunca.

Zabava između dva rata

Popularnost klizanja nije opala ni između dva svetska rata, a javljaju se i nova klizališta na terenima Beogradskog teniskog kluba na Tašmajdanu i bob kluba, kao i Teniskog kluba "Šumadija" na Kalemegdanu. Na području Pijace Đeram, Sokolski savez je formirao svoje klizalište, a po izgradnji Ratničkog doma (Doma vojske), našlo se mesta i za novo klizalište, koje je i ovaj put bilo atrakcija - danju se puštala "pojačana radijska i gramofonska muzika", a noću je bilo osvetljeno reflektorima uz živu muziku iz restorana.

Novine beleže i jedan doček Nove godine na ledu u organizaciji Sokolskog saveza. Te večeri na prelazu iz 1938. godine u 1939., na repertoaru su bili Štrausovi valceri i argentinski tango, a ugođaj su pravile bengalske vatre i raznobojne svetiljke. Tih godina su u Beogradu gostovali i poznati svetski klizači, posebno takmičari iz Mađarske i Češke, a organizovana su i prva ozbiljnija klizačka takmičenja na nivou zajedničke države.

Pa, ipak, prava revolucija u klizanju uslediće 1954. godine kada je izgrađen stadion Tašmajdan, koji se zimi pretvarao u prvo veštačko klizalište i postao omiljeno okupljalište ljubitelja ovog ledenog sporta. Ali o tome, u sledećem nastavku.