I dok naučnici danas sanjaju o slavi koju bi mogli steći samo kada bi mogli da osmisle mašinu koja čita misli, Beograd je ovaj aparat imao još u vreme između dva svetska rata.

Verovali ili ne, ali inženjer Stevan Petrović 1938. godine navodno je predao Upravi za zaštitu industrijske svojine projekat svog revolucionarnog uređaja za čitanje misli na kome je radio punih 37 godina. 

Laboratorija na Paliluli 

Mašinu za čitanje misli Petrović je napravio u svojoj laboratoriji koja se nalazila u Đušinoj ulici, na broju 52. u suterenu kuće. Za njegov rad znao je samo uzak krug prijatelja koji su bili zakleti na nikome ništa ne otkrivaju.

"Morao sam ljubomorno da čuvam ovaj izum jer znate kakav je svet. Poznata je stvar da su mnogi veliki naučnici bili ismejani, kad su nagoveštavali svoje pronalaske. Radio, elektrika, kinematograf, svi drugi pronalasci, smatrani su u početku utopijom", objasnio je Petrović novinaru lista "Vreme" gospodinu Sotiroviću. Inače, reportaža o aparatu za čitanje misli objavljena je 1. aprila 1938. godine, ali ne kao prvoaprilska šala.

Foto: Digitalna Narodna Biblioteka Srbije, screenshot / "Vreme", 1938.

Kako je Petrović nastavio, njegov aparat ne predstavlja, po svojoj zamisli, neku naročitu novinu. Sve je stvar konstrukcije, a čitav princip rada ovog aparata za čitanje misli u osnovi je veoma prost.

"Poznata je stvar da svaki čovek u svome telu nosi veću količinu elektriciteta koja iz njega zraču u vidu talasa. Najveći deo toga elektriciteta nalazi se u kori velikog mozga, a njeno poreklo potiče iz procesa koji se vrše na kori velikog mozga prilikom čovečijih meditacija.

Elektricitet, koji polazi iz kore velikog mozga, rasprostire se u obliku talasa. Ovi talasi, slično radiotalasima, kreću se i šire na daleko. Isto onako kao što radio aparati i televizioni aparati hvataju talase koje emituju moćne radiostanice, ja aparatom koji sam konstruisao posle 37 godina danonoćnog rada, hvatam talase koje emituje kora velikog mozga", objasnio je inženjer Petrović kako funkcioniše njegova mašina.

Ipak, pronalazač se susreo sa jednim problemom koji nikako nije uspeo da reši.

"Naravno, postoji jedna velika teškoća koju zasada nisam mogao da savladam. Stvar je u ovome. Ako bih ja svoj aparat postavio na izvesno mesto i odande hteo da čitam misli ovog ili onog čoveka, ne bih uspeo u tome jer bi se talasi koji potiču iz njegove lobanje sudarili sa talasima koji polaze iz lobanja drugih ljudi i tako bi na svome aparatu video samo maglovitu zbrku iz koje se ništa ne može da razabere. Pošto za sada još ne može da se utvrdi način čitanja misli na daljinu, jer se ne mogu utvrditi talasne dužine elektriciteta koji polazi iz pojedinih lobanja, za sada ovim aparatom mogu misli samo da se čitaju kad se stavi u najužu blizinu glave čije misli imamo nameru da čitamo."

Foto: Digitalna Narodna Biblioteka Srbije, screenshot / "Vreme", 1938.

Demonstracija rada mašine za čitanje misli 

Kako bi demonstrirao rad svoje mašine Petrović je pozvao mladića koji kod njega poslužuje, a koji je već učestvovao u njegovim eksperimentima. Postavio ga je sedne i spustio ispred njegovog čela belu ploču od mlečnog stakla, a zatim uključio mašinu. Ubrzo, bela ploča je počela da se osvetljava i prikazuje šarene linije i kolutove.

"Mladić misli na apstraktne stvari", konstatovao je Petrović.

"Zatim se na ploči pojavio voz koji juri kroz polja. Slika je bila jasna i u boji tako da se potpuno osećala stvarnost. Najednom, zamaglilo se i mi smo videli malu kuću, pa ulaz u nju i najzad jednu staricu koja je po njoj nešto radila. Zatim je u kuću ušao mladić čije smo misli gledali, pritrčao ženi i poljubio je u ruku", piše novinar Sotirović.

"Možda ćete misliti da je ovo samo trik. Zato vas molim da sedite malo da čitamo vaše misli", rekao je Petrović novinaru i postavio ga na mesto za čitanje misli.

Samo što je počeo eksperiment, a inženjer se obratio novinaru:

"Gospodine, mislite, molim vas, na nešto pristojnije".

Prema svedočenju Sotirovića, inženjer je sve njegove misli pogodio "u dlaku", a ova mašina za čitanje misli imaće široku primenu naročito u kriminalistici.

Kakva je bila dalja sudbina ovog patenta i da li je još neko uspeo da napravi ovu mašinu ostaje nepoznato. U Zavodu za intelektualnu svojinu ne poseduju dokaz da je patent ikada i prihvaćen.