Znate da razgovarate sa Beograđanima kada se razgovor o vremenu pretvori u priču o dva velika beogradska neprijatelja – košavi i žezi. U prethodnim godinama, dodali smo i treću temu – smog i zagađenje, ali je su ove dve nekako standard još od vremena kada su sredinom XIX veka počela redovna merenja atmosferskih prilika.

Iako nam ponekad izgleda da se temperatura leti penje do paklenih 50 stepenika Celzijusove skale, istina je da je srednja temperatura u Beogradu leti tek 31 stepen. Broj dana kada je temperatura zvanično prelazila 40 stepeni broji tek nešto manje od deset, a kao najtopliji dan se (za sada i po dostupnim podacima) vodi 27. jul 2007. godine kada je živa dosegla više od 43 stepena. Pre toga, apsolutni rekorder bio je 12. avgust 1921. godine sa neverovatna 42 stepena.

Beograd ili Bagdad?

Leto 1921. godine bilo je posebno vrelo. Između pomeranja na međunarodnoj i unutrašnjoj političkoj i društvenoj sceni, ušetala se i prava afrička žega. Od kraja jula do sredine avgusta, beogradsko nebo bilo je gotovo bez oblačka. Da se nešto nesvakidašnje dešava, moglo se videti još sa prvim zracima paklenog jutra 10. avgusta iste godine. Temperatura je već u narednim satima hitala ka 35 stepenu u hladu, dok je na paklenim ulicama grada dostizala preko 60 stepeni!

Sa svakim narednim jutrom lestvica se podizala, da bi u već u četvrtak zaigrala na 40,02 stepena. U to je počeo da duva topli tropski vetar koji je dizao prašinu i ulice pretvarao u pravu post-apokaliptičnu scenu. Novinar „Pravde“ piše da je tog davnog avgustovskog dana treperenje jare i kovitlanje prašine bilo takvo da se sa Zelenog venca nije mogla videti Železnička stanice. Uzimajući u obzir da u je u to vreme pogled bio neometan, jer je najviša zgrada na padini imala tek jedan sprat, mogu se sagledati sve razmere ove nepogode.

A gde je voda?

A kada bi žegom izmrcvareni Beograđani napokon doklapali do kuće ili ulične česme, dočekalo bi ih neprijatno iznenađenje – umesto mlaza ledene vode, iz česme bi kapnulo tek nekoliko kapi. Razlozi ovim pustinjskim uslovima bili su višestruku. Naime, zbog izuzetno sušne godine presušili su svi izvori od Ripnja do Beograda, pa čak i sama Topčiderska reka koja je tada bila važan izvor vode.

Ovo se odrazilo i na glavno beogradsko izvorište Bele vode, gde se nalazila prva fabrika vode u prestonici i odakle se pijaćom vodom snabdevao gotovo čitav grad. Podzemne vode opale se za čak i 6,5 metara zbog čega je ispumpavanje bilo otežano. Da stvar bude još bizarnija, u toku su bila iskopavanja još dva dodatna bunara, koji bi obezbedili potrebne zalihe za čitav grad. Umesto toga, zbog velike potrošnje minimalne količine vode dolazile su do onih u višim delovima grada. Naravno, postojao je i savski vodovod, ali je voda bila više tehnička nego pijaća, te je tako grad na dve reke bio na ivici katastrofalne žeđi.

Treći razlog bio je neobično savremen – neodgovorna potrošnja vode. Dok su se oni u višim delovima grada skapavali od vrućine i žeđi, oni koji su imali kakav takav pritisak koristili su i ono malo dostupne vode za zalivanje bašta, prskanje ulica kako bi ublažili prašinu, ili još šokantnije – kupanje kod kuće. Da, dobro ste pročitali, u to vreme je još postojao običaj da se održavanje lične higijene obavlja u zasebnim komunalnim kupatilima, dok je kupanje kod kuće bilo skoro stvar luksuza. Posebno u danima paklene vrućine. 

Umalo tragedija na kupalištu

Tako je između žege i žeđi svanulo jutro 12. avgusta. Od sam jutra bilo je jasno da je đavo odneo šalu i da će temperatura nadmašiti sve rekorde. Kako se živa penjala, tako je i nervoza prašnjavih i žednih Beograđana rasla. Neki od njih našli su snage da se dovuku do opštinskog kupališta na Savi i bar u mutnoj i mlakoj vodi nađu osveženje. Sve ovo bilo je kao savršena postavka za tragediju.

U izveštajima sa lica mesta navedeno da je oko 6 sati predveče na mostu koji je spajao obalu i ponton na kome se nalazilo kupalište došlo do guranja i gužve. Trošni mostić mogao je u svojim najboljim danima da izdrži opterećenje tek desetak osoba, ali se pred naletom jare na njemu našlo čak tri puta više ljudi, pretežno žena i dece. Dok su se gurali da što pre pređu most i dokopaju se vode, začulo se glasni prasak. Most se prelomio na dva dela, a većina onih koji su se nalazili na mostu završila je u vodi.

Usledila je cika, vriska, dozivanje majki koje su tražile decu i plač mališana koje je uhvatila struja. Srećom, okupljeni su se brzo organizovali i započeli akciju spašavanja. Iako je na prvi pogled izgledalo da će biti i nastradalih, ispostavilo se da su ipak svi spašeni.

Čekajući kišu, uz svirce i ples

Ipak, nije baš čitav Beograd pao u malodušnost izazvanu paklenim temperaturama. U jednom zapisu novinara „Politike“ o tom danu belog usijanja, nalazi se jedan prkosni, ponosni Beograd koji šalje poruku prirodi i Bogu koji šalju žegu i opštini koja ne da vodu. Šetajući praznim, prašnjavim ulicama, do njega dopire zvuk svirca iz kafane „Tri seljaka“ koji prodornim zvucima violine seče užareni vazduh. I dok se vrelina nadvija nad gradom, njegova pesma se vije i uvija između kuća i leti poput vetra.

Nedaleko odatle, u Makenzijevoj, zatiče u jednom dvorištu grupu koja i po najvećoj jari igra kolo. Protiv svega i uprkos svemu. Igraju i igraju da zaborave vrućine i dozovu kišu. 

Tako je donekle i bilo. Već iste večeri, tog paklenog petka, prvi oblačići su se gotovo stidljivo pojavili sa poslednjim zracima sunca. Vetar koji vitla prašinu, dogurao je sa Atlantika preko čitavog kontinenta spasonosno osveženje. Sledećeg jutra Beograd se probudio uz zvuke grmljavine i dobovanje kapi kiše. Pređašnji dan, u kome je zabeleženo rekordnih 41,8 stepeni (ili preko 65 na suncu), za trenutak je zaboravljen na prijatnih 20-tak stepeni.

I tako sve do 1946. godine kada se živa još jednom približila tom prelomnom 42. stepenu. Ali, o tome neki drugi put.