Evo situacije koja se zasigurno ne dešava često.

Do ruku vam dopala knjiga neobičnog izgleda. Pod uslovom da u datom primerku ne nedostaje stranica, izbrojali biste ih ukupno 211. Među uglovima isprepletanim belim šarama, ukrašena ćirilična slova – neka u crnoj, druga u crvenoj boji – deluju vam kao iscrtana. Uočavate i da su pojedina okićena listićima i belim lozicama, a pokušate li štogod pročitati, značenje tih reči verovatno biste tek nagađali.

Jasno vam je da je reč o ko zna koliko starom literarnom artefaktu. Pritom, specifičan detalj na trenutak bi vas mogao zbuniti – potražite li godinu izdanja, ugledaćete cifru 7060.

Povratak u budućnost ili pak, nenamerna štamparska greška?

Zapravo, prevedemo li je na nama poznato razdoblje, zaključujemo da je reč o godini 1552. I ne samo da ga možemo nazvati istinskom relikvijom, već ovo izdanje slovi za zvanično prvu knjigu ikada izašlu iz beogradske štamparije. Njen naziv je "Beogradsko četvorojevanđelje", i kao takva donosi svedočanstvo o začecima štamparskog zanata u Srbiji.

Grafika: Griechisch Weissenburg - Beograd sredinom 15. veka

Izazovi srpskog štamparstva u mračnom srednjem veku

Ko god je u ono vreme imao želju čitati knjige (a govorimo o razdoblju poznog srednjeg veka), morao je isprva potražiti rukama prepisani primerak. Ni izbora nije bilo mnogo – crkveni monopol uslovio je da se u opticaju nađe većinom bogoslužbena literatura.

Stoga je otvaranje prvih štamparija na ovim prostorima (druga polovina 15. veka) značilo i napuštanje prakse prepisivačkih škola. Prvi takav poduhvat datira iz 1494. godine pod naslovom Oktoih prvoglasnik: ovo je na Balkanu bila prva ikada štampana knjiga, u zvanično prvoj "državnoj" štampariji crnogorskog vladara Đurđa Crnojevića. Ono što je, međutim, na ovim prostorima dugo kočilo razvoj štamparstva bili su materijalni uslovi. Pribor za štampanje bio je izuzetno skup, dok je dolazak Turaka na vlast označio početke potiskivanja srpske kulture.

U datim okolnostima, u Srbiji su knjige prevashodno štampane pod okriljem manastira: Gračanice, Rujna, Mileševa ili Mrkšine crkve. Izuzetak su bile gradske štamparije u Rijeci i u Senju, iz kojih su izlazile knjige štampane na glagoljici. Manastirske štamparije, pritom, nisu bile dugog veka: njihov ionako kratak rad okončali su pljačkaški pohodi Turaka i, posledično, još veća nemaština.

Grafika: Wikipedia - Grafika iz 1522. sa prikazom jedne od prvih nemačkih štamparskih presa

Jedina prednost beše ta što je Srbija – i posebno Beograd – u to vreme bila među najprometnijim trgovačkim centrima evropskog dela Otomanske imperije. Preplitanje glavnih rečnih i kopnenih puteva uslovilo je neprekidnu cirkulaciju trgovaca iz Mađarske, Grčke, Bosne i Hercegovine, sa istoka i iz Dubrovnika. Među njima se u jedom trenutku našao i knez Radiša Dmitrović: najverovatnije poreklom iz Hercegovine, on je bio među kneževima koji su u turskoj službi zavredeli izvesne privilegije.

Sigurno je da su mu one omogućile da, uvidevši potrebu za bogoslužbenim knjigama, pokrene štampariju u sopstvenoj kući. U ono vreme to je bio kuriozitet – osnovati štampariju van okrilja Pravoslavne crkve, i to u svetovnoj, gradskoj sredini. Time Beograd postaje i jedini grad koji je u 16. veku imao štampariju, dok prvi štamparski poduhvat postaje upravo "Beogradsko četvorojevanđelje".

Grafika: Biblioteka grada Beograda - Detalji sa unutrašnjih korica jednog od sačuvanih primeraka

Unikati u kojima opstaju mozaici istorije

Kao imućan i uticajan čovek, Dmitrović nije štedeo sredstava za inače skup proces štampanja. Štamparska slova je sam izlivao, ali završetak štampanja nije dočekao. Po njegovoj smrti, posla se prihvatio trgovac po imenu Trojan Gundulić, Dubrovčanin koji se u to vreme nastanio u Beogradu.

Pretpostavlja se da je Gundulić trgovao upravo knjigama, a trgovački poslovi omogućili su mu da prikupi dovoljno sredstava kako bi nastavio štampanje. U te je svrhe celu kneževu štampariju preselio u svoju kuću. Novca ni ovoga puta nije manjkalo; međutim, pretpostavka je da, nasuprot kneza Radiše, Gundulića nisu vodili motivi nacionalne i verske prirode. Potražnja za bogoslužbenom literaturom, naime, predstavljala je pristojan izvor zarade, te je verovatnije da je ovaj Dubrovčanin imao čisto finansijske interese.

Kako god bilo, dalja saznanja otkrivaju nam da je štampanje "Beogradskog četvorojevanđelja" ipak završio jedan crkvenjak. To beše jeromonah Mandarije iz manastira Mrkšina crkva, a o samom njegovom životu malo je znanih detalja. Pretpostavlja se da je potekao iz, kako se navodi, "nekog mesta kraj Drine", i da je njegova uloga u štampanju prevazilazila uopšteno značenje reči štampar. Rukovodeći celim procesom, Mandarije se istovremeno latio posla redaktora, tehničkog urednika, korektora i priređivača. Tokom boravka u Beogradu važio je za poslednjeg majstora starog srpskog štamparstva: sam je pripremao kalupe, gravirao ploče za ilustraciju ornamenata, sačinjavao tekstualnu formu i otiskivao knjige.

Grafika: Biblioteka grada Beograda - Bogato ugrašeno poglavlje Četvorojevanđelja

I napokon, 4. avgusta 1552. godine, iz štamparije izlazi prvi primerak "Beogradskog četvorojevanđelja". Krupna ćirilična slova, otisnuta među ornamentima od kuvane orahovine, pripovedale su jevanđelja po Mateju, Marku, Luki i Jovanu. Uz tipove slova preuzete iz starih rukopisnih knjiga, "Četvorojevanđelje" je štampano na književnom srpskoslovenskom jeziku. Godina štampanja pritom označena je kao 7060, što se poklapa sa vizantijskim sistemom računanja vremena.

Koliko je tačno primeraka štampano, do dana današnjeg je nepoznanica. Pored 4 jevanđelja, pojedinosti o zaslužnima za štampanje saznajemo iz pogovora knjige. On nam donosi uvid o osobenostima života srednjevekovnog Beograda, te "Četvorojevanđelje" stoga predstavlja i autentično svedočanstvo vremena u kom je nastalo.

Ista knjiga bila je ujedno i poslednje izdanje štampano za vreme Osmanske vlasti. Naime, kraj 16. veka, obeležen restriktivnom politikom sultana Selima Drugog, doneo je gušenje daljih pokušaja da se štamparska delatnost koliko-toliko sačuva. Ovakvo stanje potrajalo je naredna dva stoleća, sve do obnove štamparstva godine 1831. Što se "Beogradskog četvorojevanđelja" tiče, do danas je sačuvano 40-tak primeraka – od ukupno 13 koliko ih se nalazi u prestonici, najbolje očuvan među njima našao je svoje mesto u Muzeju grada Beograda.

Pritom, neuobičajeni navod godine štampanja tek je jedan od njegovih kurioziteta. Nijedan od sačuvanih primeraka nije identičan onom drugom, a izdanje iz Gradskog muzeja karakteristično je po crtežima rađenim slobodnom rukom. Iako je nemoguće ući u trag njegovim vlasnicima tokom vekova, jedno ostaje sigurno: "Beogradsko četvorojevanđelje" predstavlja dokaz opstanka srpske kulture pod vlašću Turaka, čime zavređuje zaštitu kao kulturna baština od izuzetnog značaja.