Srbija je potpuno nespremna dočekala Prvi srpsko-turski rat 1876. godine. U tom trenutku, vojni sanitet brojao je tek 19 lekara, 5 lekarskih pomoćnika, jednog apotekara i 4 apotekarska pomoćnika. Ni u civilstvu situacija nije bila ništa bolja s obzirom na to da je u službi bilo 41 lekar sa 5 pomoćnika i 25 apotekara kojima je pomagalo 5 asistenata.

Čim je došlo do objave rata, članice, tada već poznatog i veoma aktivnog, Beogradskog ženskog društva skupile su se kako bi razmotrile šta mogu konkretno da učine kako bi pomogle svom narodu i zemlji.

Odlučile su da osnuju bolnicu koju su smestile u zgradu Terazijske polugimnazije na uglu Ulica kraljice Natalije i Dobrinjske. Međutim, pošto uslovi u objektu nisu bili odgovarajući, javili su se veliki problemi vezano za postizanje neophodnog nivoa higijene.

Ženske ruke koje leče

Bolnica je na početku imala četiri sobe u kojima je bilo smešteno 25 ranjenika. U dvorištu Gimnazije nalazila se još jedna zasebna prostorija.

Upravljanje, vođenje knjiga i obavljanje drugih administrativnih poslova, ali i lečenje, bili su u rukama žena.

Članice Beogradskog ženskog udruženja svakodnevno su vredno radile u bolnici i obavljale sve poslove koji su bili aktuelni, od brige o pacijentima do upravničkih zadataka.

Na samom početku, u julu 1876. godine, šef bolnice bio je doktor Štajner, lekar iz Beča, ali ga je u septembru zamenila doktorka Marija Fjodorovna Zibold. Rame uz rame sa upravnicom bile su i doktorka Raisa Samuilovna Svjatlovska (prva žena koja je završila medicinu u Bernu), kao i pomoćnice Mileva Koturović (nastavnica u Višoj ženskoj školi), Boževna Snećivna i nekoliko studenata i studentkinja Medicinskog fakulteta.

Sve osoblje koje je radilo u ovoj atipičnoj bolnici bilo je vredno, požrtvovano i stručno, te je ova ustanova, u kojoj su osoblje činile samo žene, brzo stekla visok ugled. I pored prvobitno loših uslova, sav personal trudio se da održi najviši nivo higijene (što je, svakako, smanjivalo mogućnost od opasnih intrahospitalnih infekcija i drugih zaraza koje su u to vreme harale po bolnicama), zatim savremene nege bolesnika, lečenja pacijenata i ostalih poslova.

U ovoj bolnici mahom su se lečili ranjenici koji su dopremani sa raznih bojišta.

Milan Radovanović, tadašnji doktorand Medicinskog fakulteta, u svojim beleškama ostavio je svedočenje i podsetnik na veliku stvar koju su ove žene učinile za Srbiju i naš narod.

"Ali, šta bi bile reči moje prema onima kojima će naše celo pokolenje zapisati rad društva ovoga, u istoriju rata svoga! Da, priznajem da mnogo i mnogo vrsta napišem, nikada bih kazao ni milioniti deo onoga što oseća duša jednog bolnika koje je negovan u bolnici ovoj, ili šta kazuje jedan pogled njegovih zaplakanih očiju i jedna reč njegova koja od uzbuđenja u grlu umire – scena koje sam sam svedok, ne jednom… ".

Bolnica je radila sve do 23. jula 1877. godine.

Foto: Wikipedia - Knez Milan kreće u rat, 1876.

Kažete da vam nismo dovoljno dobre?

Bonica koju je osnovalo Beogradsko žensko društvo najverovatnije je bila prva ovog tipa u Evropi gledano po strukturi osoblja, ali i po tome što je finansirano isključivo od strane jednog udruženja žena i što su žene lečile i negovale muškarce.

Do kraja 19. veka u Evropi je postojalo nekoliko bolnica koje je činio pretežno (ali ne isključivo) ženski kadar, ali su bile namenjene za negu pacijentkinja ili dece. Osim ove bolnice u Beogradu, nije poznato da li je u to vreme postojala još neka sa istim karakteristikama i namenom.

Zbog svog velikog zalaganja, doktorke Zibold i Svjatlovska postale su počasne članice Beogradskog ženskog društva. Srpsko društvo Crvenog krsta mnoge od njih odlikovalo je zahvalnicama i medaljama. Čak je nemali broj ovih žena primio i zlatnu ili srebrnu medalju za revnosnu službu kraljici Nataliji, a kojim ih je odlikovao lično tada još knez, a kasnije kralj Milan Obrenović.

Međutim, sva odlikovanja, pohvale, zahvalnice, počasti, izuzetan kvalitet rada i veliko zalaganje Beogradskog ženskog društva nisu bili dovoljni pred, nažalost, patrijarhalnim birokratskim režimom koji je u Srbiji i dalje bio veoma razvijen. 

Zabrana ministra vojnog

Po izbijanju Drugog srpsko-turskog rata, Sava Grujić, tadašnji ministar vojni, 30. novembra 1877. godine zabranio je da žena rade kao bolničarke. Mogle su da budu nadzornice, da se bave organizacijom i nabavkom, ali je, izgleda, smatrao da nisu bile dovoljno dobre kako bi bile medicinski radnici i brinule ili lečile ranjenike.

Članice Društva ovu vest prihvatile su mirno i dostojanstveno.

Izbijanjem Prvog svetskog rata ovo udruženje ponovo stavlja svoje resurse i kapacitete na branik otadžbine te u roku od samo dva dana osnivaju i opremaju 15. rezervnu bolnicu.

Međutim, članicama Beogradskog ženskog društva bilo je dosta da se njihov rad ne ceni i ne vrednuje. Smatrale su da vođenje bolnice i sve medicinske aktivnosti koje su “obavljale u miru i tišini, bez velike larme, kako to dolikuje upravi ženskog društva” nije shvaćeno niti prihvaćeno u punoj veličini u kojoj su se one žrtvovale za druge., primarno za svoj narod koji u tom trenutku strada u teškom ratu.

Morale su da reaguju, jer je njihov rad ostao, maltene, obezvređen.

Uprava Beogradskog ženskog društva poslala je protestno pismo direktoru časopisa "Štampa". To je bilo jedno od prvih obraćanja javnosti u kojem se zahteva priznavanje doprinosa koji su žene imale u ratu.

Tokom Velikog rata žene su se uključile i kao ratnici i kao medicinsko osoblje, ali i kao one koje su, po odlasku muškaraca na front, morale na svoja pleća da preuzmu brigu o domaćinstvu sa svim teškim i izrazito zahtevnim poslovima na zemlji i imanjima. Zbog svega ovoga, Prvi svetski rat smatra se za prelomni događaj u emancipaciji žena kako u svetu tako i u Srbiji.

Izvori korišćeni za tekst:

"Vojska milosrđa", autor Jasmina Milanović, Institut za savremenu istoriju Beograd.

"Prva ženska bolnica u Kneževini Srbiji 1876-1877", autor Jasmina Milanović, Institut za savremenu istoriju Beograd.