Pesmom opevana i slavom ovenčana Bitka na Kosovu bila je samo jedna od prvih bitaka koje će u narednih pet vekova hrišćanski svet voditi protiv osmanlijskih osvajača. Jedna od najvećih bitaka vođena je tri veka kasnije i 500 kilometara severnije prilikom opsade Beograda 1718. godine. Tada je je slavu pobednika poneo princ Eugen Savojski, a Beograd zaplovio u dve decenije mira u kojima je pohabana turska kasaba prerasla u barokni dragulj Balkana.

Sve ovo je srušeno leta 1739. u bici kod Grocke. I ne samo to, u ovo bici susrela su se dva stara ratna druga, ali ovaj put na suprotnim stranama.

Barokni dragulj Balkana

Tokom dva veka, od kraja XVI do kraja XVIII veka, Balkan je bio poprište najžešćih sukoba između tada dva najveća evropska carstva – Habsburške monarhije i Osmanskog carstva. U brojnim sukobima granica je pomerana, ali je uvek nekako zastajala na Savi i Dunavu, koji su još od vremena Rimske države bili limes. U ovim sukobima posebno je značajan period s kraja XVII veka kada na vojnu scenu stupa ugledni francuski plemić u službi Austrije, princ Eugen Savojski. Sve ono što mu je od detinjstva prebacivano zbog njegove slabe fizičke građe i držanja, tokom pet decenija provedenih u vojnoj službi uspeo je da opovrgne i da se zlatnim slovima upiše u red najvećih vojskovođa svetske istorije.

Tako je bilo i 1718. godine kada je u jednoj od najvećih bitaka pre Napoleonovih osvajanja uspeo da izvrši uspešnu opsadu Beograda i primora Osmanlije na potpisivanje Požarevačkog mira. Njime je Turska ustupaila veliki deo današnje Vojvodine, severne Bosne i severne Srbije, te Male Vlaške. Smatra se da je u ovim sukobima sa obe strane učestvovalo ukupno 320.000 vojnika. Za nas najvažnija odrednica bila je predaja Beograda u ruke Austrijanaca, koji će u naredne dve decenije započeti opsežnu rekonstrukciju, praktično od temelja, Beogradske tvrđave i same varoši koja postaje poznata pod imenom Alba Greaca.

Sunovrat Habzburškog carstva

Habzburška dominacija Evropom ozbiljno je uzdrmana 1736. godine kada u Beču u 72. godini umire Eugen Savojski. Iako ostavši bez svog najratobornijeg vojskovođe, carevina 1737. godine odlučuje da pruži podršku svom savezniku Rusiji, koja je već dve godine bila u ratu sa Turskom. Još jednom kao mesto sukoba sa Osmanlijama odabran je balkanski front. Naravno, ovo nije bio potez koji je Karlo VI, car Svetog rimskog carstva učinio samo zbog savezništva sa Rusijom. U osnovi je bilo nastojanje da se Turska, zauzeta na dva fronta, dovoljno oslabi kako bi se omogućilo dalje napredovanje i širenje Austrije na Balkanu.

U nedostatku Savojskog, komandu nad trupama preuzima njegov nekadašni posilni, sada feldmaršal austrijske vojske i regent Kraljevine Srbije, Georg Olivijer grof Valis. Iako je u pitanju bio iskusan vojskovođa, poreklom iz ugledne irske porodice, koji je dao značajno učešće u ranijim kampanjama, ispostaviće se da je ovo bio preveliki zalogaj.

Naime, pošto je u prethodnim sukobima Austrija već osvojila, a potom izgubila Niš, Karlo VI ne odustaje od napredovanja i naređuje Valisu da napadne prvom prilikom i povrati izgubljeno.

Ono što je predstavljalo problem u ovoj zamisli bila je smena na čelu turskih trupa. Novi komandant turske vojske postaje Francuz Klod Aleksandar, grof od Bonvala. Da stvar bude još zanimljivija, Bonval je i te kako dobro poznavao vojnu strategiju austrijske vojske pošto je i sam bio učesnik Bitke kod Petrovaradina pod Savojskim. Posle sukoba sa nadređenima, napušta Austriju, prelazi u Osmansko carstvo gde prihvata islam i postaje Humbaraki Ahmed-paša. Preuzima komandu nad turskom artiljerijom i reorganizuje vojsku.

Irac i Francuz na suprotnim stranama

U leto 1739. godine bilo je već jasno da je Fortuna okrenula leđa Austriji i stala na stranu Osmanlija, te sultan Mahmud I naređuje velikom veziru Hači Ivaz Mehmed-paši osvajanje Beograda. Sa svoje strane, Karlo VI šalje brodovima dodatne trupe kako bi se sprečilo zauzimanje grada i prelazak reke. Kao pogodno mesto odabrana je Grocka, mesto u neposrednoj blizini Vinče gde je 20 godina ranije Savojski odneo veliku pobedu.

Uslediće greška koja će skupo koštati Habzburge pod vođstvom grofa Valisa i generala Neiperga. Naime, u večernjim časovima 21. jula 1739. godine, u nameri da presretne turske izviđače, iz Beograda kreće prethodnica vojske pod Valisom, za kojom kreće i glavnina. Neiperg dobija naređenje da čeka pojačanje od 15.000 vojnika i da se ujutro sastane s Valisom. Plan je bio da se utvrde pred Grockom, gde je bio povoljan teren za austrijske snage. Istovremeno, konjica koja je bila glavna udarna pesnica austrijske vojske bira pogrešan put, okreće se i galopom pokušava da nadoknadi izgubljeno, ali čitav sat kasni za pešadijom. 

Nevolje se nastavljaju kada u jutarnjim satima shvataju da se nalaze u kotlini između dva brda dobro obrasla zelenilom, što je predstavljalo idealnu poziciju za iznenadni napad Turaka. Tako je i bilo. Posle prvih susreta sa turskom prethodnicom, austrijska konjica zbog nepristupačnog terena nije bila u mogućnosti da krene u napad. Dodatni problem u organizaciji napada predstavljala je i činjenica da se teška konjica na začelju vojske našla pod udarom artiljerijske vatre sa brda.

Istovremeno, turske snage uspevaju da se probiju do Grocke, te u talasima lome otpor austrijske konjice. I svaki pokušaj kontranapada od strane austrijske pešadije je osujećen, jer se u međuvremenu osmanska pešadija počela spuštati niz strminu brda, dobro zaštićena šibljem i drugim rastinjem.

U pravom haosu koji je nastao i trajao do večeri, austrijska vojska potučena je skoro do kolena. Tokom samo nekoliko sati stradalo je preko 2.500 vojnika carske vojske i isto toliko je ranjeno. Ovim je 10% svih austrijskih snaga u Srbiji bilo van stroja. Turski gubici bili su zanemarljivi, što ne treba da čudi jer je vezirova vojska brojala 100.000 vojnika. 

Videvši da nema izbora, grof Valis objavljuje povlačenje. Sa druge strane, njegov bivši ratni drug, Bonval-pašam na vezirovo naređenje otpočinje kratkotrajnu opsadu Beograda.

Posledice Bitke kod Grocke

Poraz u Bici kod Grocke predstavljao je veliki udar kako na teritoriju Austrijskog carstva, tako i na moral. Sve ono što je osvojeno u pohodima pod Savojskim, izgubljeno je za pregovaračkim stolom. Odredbama Beogradskog mira iz septembra 1739. godine, Osmanlije su povratile Beograd, severnu Bosnu, Malu Vlašku i Vojvodinu sve do Banata. U svetlu poraza Austrije, i Rusije pristaje da okonča rat sa Turskom. 

Posledice su bile i katastrofalne i po Beograd, pošto je naređeno da sve što je izgrađeno za vreme austrijske vladavine bude porušeno. Stradala su kako vojni objekti tako i civilni, uključujući i velepnu Virtemeršku palatu koja se nalazila na današnjem Trgu republike. 

Gubitnik, grof Valis izveden je februara 1740. pred Vojni sud. U nameri da se sva krivica svali na vojsku, Valis je osuđen po 49 tačak na kaznu zatvora u tvrđavi Spilberg. Očekivalo se da će platiti i glavom, jer je bes hrišćanske Evrope koja je složno stala iza Habzburgovaca u odbrani od Turaka bio veliki. Ipak, pomilovan je novembra iste godine od strane Marije Terezije, posle smrti njenog oca Karla VI. Ostatak života proveo je na svom imanju, trajno ukaljane vojne reputacije.

Sudbina Bonval-paše nije bila ništa manje burna. Posle Beogradskog mira, odlazi na ruski front, a potom učestvuje u sukobima sa iranskim vladarom Nader-šah Afšarom. Za svoje zasluge dobija upravu nad grčkim ostvom Hios. Zbog još jednog sukoba, ovog puta sa Portom, proteran je na obale Crnog mora, gde i umire 1747.