Bezmalo 10 godina je prošlo otkako je Tesla Motors započeo svoju električnu revoluciju: uz jedan mišji klik, kompanija Ilona Maska sklopila bi vam i isporučila jedan Tesla Roadster, autić kojim brzinu od 200km/h postižete napajanjem od 220 vati.

Dvadesetak godina pre no što biste svog Roadstera uštekali na punjač, pred jednom beogradskom višespratnicom svake večeri stajao je sivi trabant. Jedino što bi vam privuklo pažnju jeste dugačak kabl kojim je bio "vezan" za stan na prvom spratu.

A u tom je stanu, na izmaku ’70tih, boravio Zoran Stojiljković, beogradski inženjer. I dok se Ilon Mask još igrao plastičnim autićima, g. Stojiljković je uveliko radio na projektu prvog jugoslovenskog električnog automobila. Ukoliko ga ne biste zatekli "uštekanog" na punjač, ovaj prepravljeni satelit mogao je biti ili pred Institutom za hemijske struje Beograda, ili u tihom krstarenju beogradskim ulicama. Ni tada vam, doduše, ne bi privukao pažnju – da kojim slučajem "protutnji" pored vas, verovatno ga ne biste ni čuli.

Ni to nije slučajno; jer brundanje klasičnog motora zamenio je jedva čujni elektromotorni pogon. Nije, sem toga, bilo ni kuljanja dima iz auspuha, budući da ovaj automobil nije morao posećivati benzinske pumpe.

Foto: Pinterest / Šasija popularnog "Tamića" iskorićena je za probnu verziju električnog vozila

U početku (zamalo) beše električni kombi...

Istini za volju, jugoslovenski električni "roadster" već je imao svog prethodnika, te nije bio prvi tog tipa na prestoničkim drumovima. U noći 1. decembra 1976. – tačnije, 3 godine pre no što je inženjer Stojiljković provozao sivog trabanta – jedan električni "pekarski" kamion krenuo je na probnu vožnju. Vozilo nalik modelu TAM 2001 uspelo je prevaliti 5,3 km, sve dok osigurači za besprekidno napajanje nisu otkazali poslušnost.

Ovaj kamion beše tzv. Autonomno električno vozilo, a njegovo projektovanje je 1972. godine započeo Aleksandar Despić, naš hemičar, tehnolog i profesor Beogradskog univerziteta. Dobivši od Mlinsko-pekarske industrije rashodovani kamion za prevoz hleba, Institut tehničkih nauka mogao je otpočeti sa konstruisanjem električnog vozila.

Profesoru Despiću se tada priključio isti gospodin koji će kasnije svoj trabant puniti iz stana na prvom spratu. Nakon neuspele probne vožnje, TAM je upućen na dalje poligonske testove, a g. Stojiljković se koju godinu kasnije pridružuje ekipi Instituta za hemijske struje.

Foto: Yugopapir / D. Timotijević - Zoran Stojiljković i njegov Elektrotrabant

Mali auto – velike ambicije

Sklopi, rasklopi, pa izmeri i ponovo šrafi... Iz dana u dan, inženjer bi čeprkao po utrobi automobila, a zatim sedao za volan i pratio kako projekat napreduje. Ideja Instituta tada je bila napraviti električni automobil koji bi išao do 80 km/h, pokrivajući radijus kretanja od 100 kilometara. U vreme kad se počeo šunjati beogradskim ulicama, elektrotrabant je postizao standardnih gradskih 60 km/h – sasvim dovoljno da vam se učini da sedite u "normalnom" benzincu.

Ono što bi vam možda nedostajalo – a što biste sigurno brzo preboleli – bilo je trzanje, brujanje i "kašljucanje" motora. A po rečima Zorana Stojiljkovića, elektrotrabant je radio po sličnom principu po kome su i ostali entuzijazisti u svetu pokušavali istu stvar. Vozilo se kretalo uz pomoć akumulatora i elektromotora, dok je bezbednost pogona osiguravala automatska elektronska zaštita. Opisujući u to vreme pomalo neobičnu gradsku vožnju, inženjer Stojiljković navodi:

"Vozim drugom i trećom brzinom i rikvercom, a sve to, naravno, uz kvačilo. Kvačilo ima i jednu izuzetnu ulogu. Prilikom nekog kvara, koji može da se dogodi uvek u elektrici, da, na primer, elektromotor ne može da se zaustavi, onda ga kvačilom samo odvojimo od pokretačkog mehanizma i auto stoji, mada se motor vrti i dalje."

Pa ipak, prototip ovog elektromobila imao je i svoje mane. Snaga mu je bila svega 5 i po konjskih snaga, a tome su kumovali, pre svega, relativno slabi i kabasti akumulatori. Do jačih i manjih tada nije bilo lako doći, te je i elektrotrabant bio "napakovan" hrpom glomaznih akumulatora.

Za ekipu Instituta, pak, to nije bio razlog za odustajanje. Nakon što je te 1979. svet ugledao prvi električni trabant, planirano je da to učine i "elektrostojadin" i "elektrofića". I sam inženjer Stojiljković je u projekat polagao velike nade:

"Nema sumnje da je ovo prava mala revolucija. Ipak, to neće ići tako brzo. Mislim da će u početku ovo biti vozilo za grad, dostavno, ili taksi, a kasnije, ko zna?"

Ni to kasnije nas, po svemu sudeći, nije izneverilo. U međuvremenu, Ilon Mask je plastične autiće zamenio pravim, i omogućio nam da elektromobile nabavljamo poštom – razume se, elektronskom. Ostaje nam da jednog dana i pumpe pošaljemo u prošlost, ostavljajući svoje elektro-četvorotočkaše "uštekane na punjač".