Iz nekog razloga, školski program istorije za osnovce je zahtevao da u svakom trenutku dana i noći znate sledeće datume: početak i kraj Prvog i Drugog svetskog rata, srpskih ustanaka, Kosovskog boja i prodiranja Huna kroz vrata naroda. Ima ih još, svakako, ali nespreman odgovor na ova pitanja je bio neoprostiv (a možda je to samo bio slučaj u školi koju sam ja pohađala).

Tako mi ostaje urezano u pamćenje i kako su Huni izgledali, kako su živeli i ratovali, šta su sve pokorili, i tek 2017. godine, vrlo daleko od đačke klupe, saznajem da je vrhovni otac Huna - Atila - umro u Beogradu, gde je i sahranjen. U redu, uzmimo ovu tvrdnju sa ogromnom rezervom ali dajmo joj priliku jer je priča interesantna.

Slika: Eugène Delacroix - Atila Hunski

Svadba opasna po život

Bila je 453. godina kada je Bič Božji učinio nemoguće - zastao da odmori, baš na Balkanskom poluostrvu, baš negde između Save i Dunava. Kako kaže priča i potvrđuje poneki istoričar, pronašao je mladu damu po svom ukusu, pripadnicu plemena Ostrogota koje je u to vreme naseljavalo današnju prestonicu. Zvala se Ildiko i bila je ko zna koja po redu na listi žena hunskog boga. Svadba je trajala ceo dan, pilo se i jelo u količinama koje (i suviše) dobro poznajemo i danas. Kasnije u noć, veliki vođa odvodi svoju nevestu u bračne odaje. I to je trenutak kada ratni narod poslednji put vidi svog velikog vođu živog.

Sutradan, u zoru, Atila je pronađen mrtav u svom krevetu pored preplašene Ildiko. Sahrana je otpočela odmah sledećeg dana. Kažem "otpočela" jer kohezija mita i istorije kaže da su Huni svoje vladare sahranjivali u tri kovčega koja su stavljali jedne u druge po principu ruske babuške (matroške): preminulog vođu bi položili u zlatni kovčeg, koji bi stavili u srebrni, a zatim sve zajedno u gvozdeni kovčeg. A zatim sledi istinska naučna fantastika. Huni su, navodno, danima kopali kako bi preusmerili tok Save, nedaleko od njenog ušća u Dunav i na sveže ukazanom dnu korita iskopali dubok grob za Bič božji. Tu su zakopali pomenuti "set" sanduka i zatim vratili reku na njen prirodni tok, da zauvek čuva moćnog gospodara. Zvuči kao veoma romantična sahrana iz Tolkinove trilogije.

Slika: Mort Tan - Gozba Atilina

Drugi navodi kažu da se ista situacija dogodila severnije, u današnjoj Vojvodini, i da hunski vođa počiva pod dnom reke Tise. Treća strana zagovara teoriju da se sve odigralo u Krupnju, a da se čitava menažerija menjanja rečnog toka obavila nad rekom Nišavom.

Bilo kako bilo, istorija zvanično beleži da je Atila preminuo 453. godine u Panoniji. O uzrocima smrti se nagađalo, od toga da je ona ipak bila nasilna, pa čak počinjena rukom novopečene mlade do toga da je Atila doživeo neki vid unutrašnjeg krvarenja, izazvanog neznanom bolešću u kombinaciji sa morbidnim količinama hrane i alkohola. Priča kaže da su nakon pogreba ritualno ubijene sve Atiline žene, konji, sluge i vojnici koji su obavili pokop kako bi tajna o grobu preminulog junaka ostala zauvek zapečaćena.