Kakvo će vreme biti? To je jedno od najčešćih pitanja kojima počinju ili završavaju susreti i razgovori. Jedna od najgledanijih, najslušanijih i najčitanijih rubrika u  medijima upravo je ona o vremenu. Vremenske prilike i neprilike odvajkada su bile predmet interesovanja, pa i na ovim našim prostorima. Pokazuju to manastirski i drugi zapisi sa srpskih dvorova, stari i više vekova.

Te zabeleške, pored ostalog, govore nam i koliko se klima promenila. Danas smo svedoci šok - klimatskih terapija gde "jedan dan izmerimo preko trideset stepeni, a sutradan su nam potrebne zimske jakne", a dodamo li tome "subjektivni osećaj", totalno budemo zbunjeni šta se dešava sa klimom. Upitate li stručnjake, hidrometeorologe, oni nam kažu da je to relativno normalna meteo pojava, jer "tog i tog dana, te i te godine" registrovane su "takve temperature i takvo vreme"!

Počelo je 25. maja

Nekako je prirodno da su prva merenja temperature u Beogradu stigla sa prvim bazenom, plivalištem, a koji je izgradio Dragutin Karlovanski. Otvaranje je bilo 25. maja 1847. godine, i do dana današnjeg  se tako zove i nalazi se na istom mestu, ali je ostala nedoumica da li se danas zove po rođendanu Josipa Broza Tita, ili po datumu kada su Beograđani prvi put zaplivali na plivalištu, pod budnim okom i prvog učitelja plivanja Alberta Dragonera? A na plivalištu su vršena i prva meteorološka posmatranja, kako to i dolikuje jednom objektu za masovnu rekreaciju.

Bilo kako bilo, Karlovanski je merio meteo stanje u Beogradu, tako da "bazenska" osmatranja vremenskih prilika možemo smatrati kao prve zabeleške o meteo prilikama u Beogradu polovinom devetnaestog veka.

Od merenja na Senjaku kod Jakšića, do najrazvijenije mreže meteostanica u Evropi

Ime Vladimira Jakšića upisano je velikim slovima u srpsku meteorologiju, nauku koja se bavi proučavanjem promena vremenskih uslova. Bilo je to vreme kada je ova nauka bila u začetku i u mnogo razvijenijoj Evropi, nego li kod nas. Pa tako entuzijazam profesora beogradskog Liceja Vladimira Jakšića, čoveka sa vizijom, predstavlja istinski borbu pojedinca da u siromašnoj Srbiji uspostavi nešto novo, što će se pokazati kao neophodan segment života modernog sveta. Njega smatraju i prvim klimatologom, statističarem i meteorologom kod nas.

Njegov otac Jakov bio je sekretar kneza Miloša Obrenovića, i izgradio je kuću na Senjaku. Sa svoje nepune 24 godine, Vladimir je krenuo sa svojim osmatranjima, beše to prvog dana 1848. godine. Kažu, pokrenut da bude prvi, a malo i iz zabave, u dvorištu zgrade koja je bila "nedaleko od mlina Pisar Laze", a danas ulice Kralja Vukašina, od te 1848. do 1899. godine meteorološka merenja i osmatranja trajala su punih 52 godine.

Vladimir Jakšić je pomoću "storazdelnog toplotopisa" merio temperature i  zapisivao vremenske prilike. Već dve godine kasnije počinje redovno svakog dana da beleži padavine, a 1855. godine i vlažnost vazduha. Jakšić statistički obrađuje sve zabeleženo i objavljuje studijski rad "O klimi u Beogradu", i na taj način je krenulo merenje temperature, vlažnosti, padavina, vetra i vazdušnog pritiska, kod nas.

U Srbiji, već 1857. godine, u 27 gradova radi dobro organizovana mreža meteoroloških stanica, što predstavlja najgušću mrežu, mnogi kažu ne samo u Evropi, već i na svetu. Vremenski podaci merili su se i dostavljali u centralu u Beogradu iz: Topčidera, Šapca, Loznice, Uba, Valjeva, Topole, Nemenikuća na Kosmaju, Smederevske Palanke, Požarevca, Majdanpeka, Negotina, Jagodine, Kragujevca, Brusnice odnosno Gornjeg Milanovaca, Čačka, Užica, Raške, Karanovca-Kraljeva, Kruševca, Aleksinca, Majdana, Aleksandrovca i naravno Beograda.

Profesor Jakšić, ne samo da je bio pionir u praćenju, beleženju i obradi meteo podataka, već je ostavio i bitne podatke o kretanju vodostaju reke Save tog vremena.

Beogradska opservatorija

Četrdesetak godina kasnije, 1887. godine osnovana je opservatorija u Beogradu. Izgleda da je razvoj meteorologije kod nas "osuđen" na upornost i entuzijazam pojedinaca. Tako i iza opservatorije, koja postaje mesto, ustanova gde se slivaju svi podaci iz stanica iz cele Srbije, stoji upornost profesora Milana Nedeljkovića.

Profesor Velike škole, posle i Univerziteta, sa tridesetak godina, svojom upornošću uspeo je da osnuje Astronomsku i meteorološku opservatoriju u Beogradu. Bio je "pariški đak", gde je proveo pet godina studirajući fiziku, matematiku i astronomiju, i gde se upoznao sa načinima rada tamošnjih meteorologa, i gde se uz meteorologiju "zarazio virusom" astrologije.

Po povratku u Srbiju insistira kod Vlade naosnivanju stalne Astronomske i meteorološke opservatorije. Nadležno Ministarstvo prosvete i crkvenih poslova, na upornost Nedeljkovića na Topčiderskom brdu ustanovljava prvo provizorna opservatorija godine 1887. Četiri godine kasnije 1891. na Vračaru opservatorija počinje sa radom. U međuvremenu, opet na predlog Nedeljkovića, 1888. godine doneta je Uredba o osnivanju jedinstvene mreže meteoroloških stanica u Kraljevini Srbiji, te je tako osnivana državna meteorološka služba u Srbiji.

Izgradnjom i početkom rada istraživačkog centra, Nedeljković je isunio svoju želju "da Katedra za astronomiju i meteorologiju Velike škole dobije svoju radionicu". Najpre su se vremenske prilike merile 7 puta dnevno, da bi 1894. godine počelo merenje svakog sata. Uz kratak prekid, celodnevna merenja rađena su sve do sredine 1914. godine.

Prve prognoze vremena kao i razmena podataka sa svetom dogodila su se godine 1902., a ono što je najčitanije u dnevnoj štampi – vremenska prognoza od 1912. godine je na stranicama Politike. Jula 1914. godine, sem stanice u Kragujevcu koja radi sve vreme rata, ostale meteorološke stanice u Srbiji su prestale sa radom. Nedeljković po završetku Velikog rata počinje obnovu rada i Opservatorije i mreže meteoroloških stanica. Kroz reparaciju, naplatu ratne štete, nabavlja opremu i instrumente. 1924. godine, u aprilu, Milan Nedeljković odlazi u penziju.

Ipak, ovim se ne završava priča o meteo merenjima u Beogradu. Uskoro na scenu stupa jedan od najvećih naučnika – Milutin Milanković. O tome, neki drugi put.