“Dok je žena na poslu, pomoćnica uredi sve u kući”, bilo je geslo prvog beogradskog servisa za pomoć u kući, prvenstveno namenjenog zaposlenim ženama koje od silnih obaveza na radnom mestu nisu postizale da obave sve poslove u domaćinstvu.

Početak na simboličan dan

Sama ideja o Servisu za pomoć u kući skovana je u glavama par neumornih aktivistkinja AFŽ-a kako bi se izašlo u susret radnoj ženi i pomoglo oko domaćinstva. Isprva, radnu snagu činilo je svega nekoliko žena, ali i te kako vrednih i vičnih u svakom poslu koje jedan porodičan dom može da iziskuje. Međutim, ono što je kočilo celu realizaciju bio je početni kapital, tj. sve dok Opštinski odbor Palilule nije ubrizgao finansijsku injekciju u visini od 200.000 dinara, te predao im je na korišćenje mali lokal na uglu ulica 27. marta i Đušine.

Od zamisli do zvaničnog početka rada uslužnog centra proteklo je više meseci, ali vrata svog skromnog objekta najzad su otvorili 8. marta 1953. godine. I odmah su počeli su pristižu prvi pozivi, a ubrzo su se na njihovu adresu prispele su i prve pohvale.

U potrazi za dobrom kućnom pomoćnicom

Pojava prvog Servisa za pomoć u kući u glavnom gradu zagolica je pažnju ondašnje štampe tek kada im se javila gđa Persida Lukić, službenica u jednom preduzeću, i prozborila samo reči hvale na račun usluge.

Naime, njoj i njenoj ćerki, takođe, zaposlenoj, bilo je hitno potrebno pospremanje stana, a po mogućstvu i ručak za dvoje. Kako je živela u rejonu delovanja Servisa, brže-bolje se latila telefona i obratila im se za pomoć. Predusetljivo osoblje je odgovorilo na ovaj vapaj slanjem prve slobodne kućne pomoćnice, izvesne Ljubice Jusufi.

Dok su dame bile na svojim radnim mestima, Ljubica se prionula na posao. Počela je da uređuje dom ove dvočlane porodice kao za sebe. Štednjak je zadužila da krčka ručak dok je ona na sebe preuzela čišćenje i glancanje parketa, razume se, na kolenima. Čak je stigla i da “izdeveta” tepih, i sve to u svega tri sata.

Malo je reći da je zatečeni prizor po povratku sa posla ostavio gđu Lukić raspamećenu, koja je morala svoje oduševljene putem telefona da podeli sa svim dnevnim listovima.

Šarenoliki kućni zadaci

Kada su članci ispunili novinske stupce, sve više žena je upućivalo zahteve Servisu za pomoć u kući, navraćanjem do kancelarije ili podizanjem telefonske slušalice. Dobar glas se brzo širom među Beograđankama, koje su za ovog pružaoca usluga još saznavale putem prijateljica i komšinica. Na njihovu adresu stizali su zaista raznorazni zahtevi: od ispiranja i širenja rublja, preko pranja i peglanja, do kuvanja i pospremanja.

Otvaranjem uslužnog servisa gradske dame bile su namirene i zadovoljne. Radna žena je dobila dragocenu odmenu i pomoć oko domaćinstva i to uz minimalan ceh - pranje rublja se plaćalo 50 dinara, a svi ostali kućni poslovi po 40 dinara za sat vremena rada. 

Nezaposlenost u padu

U međuvremenu, Servis je proširio spektar svojih usluga i počeo da nudi daleko više od pukog prepodnevnog rada u kući. Kućne pomoćnice su radile po čitav dan i, u zavisnosti od potreba poslodavaca, pomno pazile decu, bolesne i stare osobe, vešto krpile garderobu, itd.

Sa druge strane, ruke je trljao i Biro za posredovanje rada. Preko Servisa za pomoć u kući mnoge žene su našle uhlebljenje, koje im je obezbeđivalo platu po efektu rada, socijalnu osiguranje, dečji dodatak i zdravstvenu zaštitu.

Vremenom pregršt kućnih pomoćnica, koje su prethodno radile u domaćinstvima kao dnevničarke bez ikakve zaštite, stavilo se Servisu na raspolaganje, koji je polako, ali sigurno širio svoju mrežu poslovanja, pružajući predah zaposlenima damama od tekućih kućnih poslova.