„Od kolevke pa do groba...“

Nastavak već znate, mada đačko doba nije uvek lako ni đacima. Često nije lako ni onima koji ih podučavaju, a ni domaćinima koji ih s vremena na vreme ugoste van škole.

Izleti i putovanja su oduvek bili lepša strana đačkog doba. Raduju im se uglavnom školarci, blaženo nesvesni organizacijskih i logističkih zavrzlama njihovih nastavnika, a još manje roditeljskih briga. Školske ekskurzije su se, naravno, našle u redovnom planu i programu, a gde je ekskurzija – tu je i nezaboravnih đačkih provoda.

A na njima se po pravilu udesi i poneka spontana žurka. Za školarce – idealna prilika za druženje koje se ne propušta, jer kada se roditeljima i nastavnicima izgube iz vida, i đaci bi hvatali priliku da se raspištolje. Osim ako nešto pođe po zlu, pa ovi nezaboravni provodi postanu još nezaboravniji.

Od žurki do razarajućih „tornada“

„Demolirali subotički hotel iz obesti!“ – ovako je uzviknula Politika krajem oktobra 1978. Naslov je odjeknuo celim Beogradom, a najviše među đacima i nastavnicima Treće beogradske gimnazije „Vladimir Ilič Lenjin“ i roditeljima osumnjičenih izgrednika. Dvodnevni izlet, upriličen te godine na Paliću, pretvorio se u retko viđeni skandal.

„Buva“ koju su bacili reporteri bila je dovoljna da se svi krivci, direktni i indirektni, jedni protiv drugih nađu u tihom ratu. Umesto lepim uspomenama, putešestvije se završilo beskrajnim licitiranjem odgovornih.

A naslovi u štampi, kako se od njih i očekuje, dobro su pamtili ionako nezaboravne školske dogodovštine. Ovo nije bio prvi put da su se beogradski đaci našli na javnom stubu srama. Samo mesec dana ranije, štampa je ocrnila učenike Druge beogradske gimnazije, a nekoliko dana kasnije i đake Treće ekonomske škole.

Prvima se na teret stavljao polupani hotelski inventar, koji je od njihovih ruku stradao za vreme ekskurzije u slovenačkom Bohinju. Drugi su, nepunih 40-ak kilometara dalje, napravili „tornado“ u hotelu u Jesenicama. Po štampanim navodima sudeći, sve su ih prestigli učenici „Vladimira Iliča Lenjina“. Neplanirana đačka terevenka okončala se demoliranim mobilijarom u palićkom Omladinskom naselju.

Prašina se potom digla i u školama koje su pohađali „obesni izgrednici“. Zasluge su za to najpre poneli oni sami, ali su se ubrzo na tapetu našli i svi ostali: od profesora koji nacvrcanu mladež (ni)su držali na oku, pa do školskih direktora, zaprepašćenih roditelja i zbunjenog prosvetnog inspektora.

Zar je važno ko je kriv...

Sasvim očekivano, roditelji beogradskih đaka su bili najglasniji u izražavanju protesta. Uto su se našli prozvani i direktori škola, pravdajući se da učenici na ekskurzijama, „sticajem nepredviđenih okolnosti, ponekad sami režiraju svoju zabavu“.

Očito da takva zabava nije uvek izlazila na dobro – naročito ako „režiseri“ nisu imali kilometražu u ispijanju alkohola. Prosvetni inspektor se, pak, na to nije mnogo obazirao, ne skrivajući negodovanje zbog obesti beogradskih đaka. Lopticu je prebacio na nastavnike, direktore i školska veća, upirući prstom u njih kao u direktne krivce.

Nisu, međutim, ni profesori vazda mogli da dišu deci za vratom. Direktori su, s druge strane, izgrede pripisivali pojedincima, pa se nisu baš svi srednjoškolci mogli okititi „zaslugama“ za ruinirane inventare.

Potom se skrenula pažnja i na to da se oko nemilih događaja podiglo previše prašine. Od nimalo laskavih naslova u štampi lako se moglo zaključiti da je reč o katastrofi neviđenih razmera – razume se, prenaduvanoj. U vrzino kolo krivaca su najzad upletene i turističke agencije.

Ovde se direktorima i profesorima zameralo i to što nisu pripazili na još jednu zamku: da ih ne obrlate organizatori putešestvija koji „jedno obećavaju a drugo pružaju“. I dok je vruć krompir skakutao iz jedne šake u drugu, nastavnici su donekle držali stranu i „optuženicima“. Neposredni krivci, iako su dobili packe u vidu vaspitnih mera, nisu morali da strahuju da će biti udaljeni iz škole.


Nastaviće se...