Mnogo pre interneta, televizije i novina, vesti su nam donosili dobošari. Najnoviji servis javnog informisanja je svečano predstavljen u Beogradu, 1830. godine, kada je posle više decenija (vekova) hatišerif to dozvolio. Isti zakon odobrio je i pravoslavna bogosluženja i, generalno, stidljivo praktikovanje hrišćanskih običaja.

Plaćene nemačke jedinice u austro-turskim ratovima bile su radno mesto mnogim Srbima, koji su za vreme ovih sukoba pohod objavljivali upravo udaranjem u limene doboše. Isto se događalo i za vreme Prvog srpskog ustanka, tako da možemo samo da zamislimo kakvu su pometnju u narodu izazvali prvi srpski novinari - dobošari. Na gromoglasan zvuk i glasno uzvukivanje na srpskom (koje verovatno nije svakom zvučalo kao nevino čitanje dnevnih novosti), uzbudio se ceo grad. Srpsko stanovništvo je, zapravo, bilo ushićeno: oni koji su jasno razumeli o čemu nepoznati glas na poznatom jeziku govori, saznali su za novostečena prava koje donosi sultanov hatišerif. S druge strane, masa Turaka je bila ubeđena da se sprema neka vrsta napada. Sumnjali su na obližnju džamiju, te su tobdžije požurile ka kulama tvrđave da naoružanje usmere ka istoj. Tom prilikom su mogli da vide da je masa Srba, zapravo, okupljena oko Saborne crkve. Ubrzo je došlo do javne rasprave između kneza Miloša i osmanlijskog vezira koji nije očekivao da će se novi zakon promeniti tako bučno, ali kada je jednom obznanjeno da dobošari ne misle ništa loše, praksa se nastavila a ostale tačke hatišerifa su počele halapljivo da se primenjuju.

Foto: Pinterest - Osvetljavanje Beograda bila je jedna od prvih odluka kneza Miloša (na slici: nešto savremeniji fenjeri na Terazijama 1920-ih godina)

Vatromet za pravoslavlje

Među njima je bilo i paljenje fenjera po ulicama prestonice. Inače je osvetljavanje gradskih noći bilo tabu, pa čak i šetanje ulicom sa fenjerom u sopstvene svrhe. Međutim - knez ih je svrstao u "primenjivanje pravoslavlja" i sproveo pod nazivom "Luminacija grada" (premda neki izvori kažu da je u zvaničnim listovima ipak pisalo "Limunacija"). Da se ozvaniči "novo doba" srpskog življa, priređen je skromni (a za to vreme i uslove kolosalni) vatromet a zatim zvanično paljenje postavljenih fenjera po gradu. Posle vekova mraka, ovo je zaista bio ogroman šok i, u očima vezirove svite, bezobrazluk. Kao da vizuelni doživljaj nije bio dovoljan, ubrzo su se začula i zvona sa crkve. Nakon opšte pometnje vezir je pozvao tadašnjeg šefa gradske policije da prijavi i razjasni ovakvo ponašanje. Promene su odbranjene doplomatski - tvrdnjom da noćna svetla smanjuju stopu kriminala u gradu, da zvona samo označavaju bogosluženje, a dobošari iznose najosnovnije informacije, poruke od vlasti ili javne licitacije, što je u službi svog stanovništva.

To nije sprečilo nekolicinu turskih muškaraca da nasrne na prve dobošare. To im ne možemo uzeti za zlo - isti ti ljudi su svoje žene i decu zaključali u kuće, misleći da se zaista spremaju nekakvi neredi.

Foto: Blic / Arhivska fotografija - Velika pijaca je bila jedno od mesta gde ste mogli čuti najnovije vesti od dobošara

Praksa javnog čitanja vesti se nastavila i potrajala je decenijama, čak i nakon izlaska prvih gradskih novina. Dobošari su "nastupali" svakog dana po tri puta, na nekoliko lokacija: Stambol kapiji - koja je stajala između današnjeg spomenika knezu Mihajlu i Narodnog pozorišta, Velikoj pijaci koja se nalazila na današnjem Studentskom trgu, na glavnoj dorćolskoj raskrsnici i pred Varoš kapijom, gde je danas Pop Lukina ulica. Pošto je mnogim pripadnicima beogradske visoke klase bilo ispod časti da izlaze na pomenuta mesta u vreme "dnevnih vesti", tamo su slali svoje služavke i sobare, koji su često bili nesrpskog porekla. Sve i da nisu, igra gluvih telefona koja je usledila bila je neizbežna i veoma komična. Dezinformacije su kružile po varoši, prepričavale se i uvek iznova krivile.

Jednom prilikom je objavljeno kako se zabranjuje prodaja svinja svuda po gradu, jer pravi i ostavlja za sobom haos i prljavštinu. Ovom odlukom dozvoljena je prodaja stoke samo pored Batal džamijem koja se nalazila na mestu današnje Narodne skupštine. Od usta do usta, do mnogih Beograđana je stigla vest da će se sutradan na istom mestu prodavati građevinski materijal - kamen od koga je izgrađena sama džamija. I imućni pojedinci su se okupili, iščuđavajući se ogromnoj novonastaloj prasećoj pijaci.

Vukovi sa Vračara

Pojedini sačuvani zapisi za dobošare su nam poseno interesantni jer nam govore o tadašnjem životu grada i njegovih građana svih vrsta, nezavisno od politike i srodnih dešavanja. Tako znamo da su tridesetih godina XIX veka na Vračaru, Dedinju i Senjaku još živele divlje zveri, s obzirom da je objavljeno upozorenje za građane koji odlaze na Terazijsku baru da love patke i pecaju ribu. Vukovi su imali običaj da dolaze ovde da se napoje, te se savetovala posebna opreznost i polazak u lov i ribolov u većim grupama.

Sa druge strane, neke navike Beograđana se nisu promenile do naših dana. Ako set mislili da je misteriozna pojava prepunih kafića sredom u podne stvar modernog doba, varate se. Juna 1838. gradska uprava je izdala naredbu koja izričito zabranjuje "blejanje po kafanama" tokom nedelje:

"Da ne bi dakle niko u varoši lenstvovao to policija izdaje zapovest da se niko na usudi u radne dane besposličiti po mehanama gde su kuglane i kojekakve igre, no svaki da se radom zanima, osim nedeljnih i prazničnih dana koji su za odmor. Isto tako i mehandžije da se ne usude primati skitače i lenštine da po vasdan onde besposliče."

Povoljnija po sve nas koji nemamo ništa protiv punih mehana u prepodnevnim časovima, a i po sam grad, bila je objava koja najstrože osuđuje i zabranjuje prljanje Beograda:

"Svaki da pred kućom i dućanom svojim čistotu održava jer kom se god đubre i najmanje pred kućom i dućanom nađe biće arištovan i štrofovan (uhapšen i istučen)"

Još jedan novi zakon zabranjivao je korišćenje pušaka u službu slavlja, jer je nebezbedno i plaši narod. Ali sudeći po 2018. godini, ova naredba nije upalila.

Novine srbske, prvi list na našem jeziku, su se pojavile već 1834. godine, samo 4 godine nakon stupanja dobošara u akciju. Ali to nikako nije ostavilo naše prve zvanične glasnike bez posla. Nastavili su da čitaju vesti sve do 1935. godine, samo menjajući lokacije kako je grad rastao, dok se isti običaj u drugim delovima Srbije održao i koju deceniju duže.