Kada bismo se bavili teorijama zavere, rekli bismo da su Sigel i Šuster ideju za Supermena dobili kada su čuli priču o Dragutinu Tomaševiću, prvom srpskom olimpijcu i pravom nadčoveku. Jer, upravo se lucidni Tomašević početkom 20. veka odlučio na superherojski potez - trkao se sa lokomotivnom... i pobedio je.

Sa Homolja do Olimpa

Dragutin Tomašević rođen je 20. aprila 1890. godine u selu Bistrica, u podnožju Homoljskih planina. Bio je jedno od sedmoro dece u porodici trgovca Miloša i krojačice Stane. Kasnije su prepričavali da je još tada bilo jasno da će mladi Dragutin biti nešto posebno, jer je, onako nemiran i brz, obožavao da organizuje trke sa vršnjacima u kojima je redovno pobeđivao. Kao najstarijeg sina i nastavljača porodične trgovačke tradicije, otac ga 1905. godine šalje u Beograd kod ujaka Time, koji ga upisuje u srednju trgovačku školu.

Uvidevši da Dragutin ne manjka duhom i energijom, ujak mu predlaže da se upiše u Građansko gimnastičko društvo "Dušan Silni", koje je okupljalo mladiće sportskog duha željne dokazivanja. U Društvu je upoznao i kasnije nerazdvojnog prijatelja, princa Đorđa Karađorđevića, što samo ukazuje koliko je članstvo u ovom društvu bilo stvar prestiža. Upravo je takvo okruženje omogućilo da se posveti svojoj velikoj ljubavi - sportu. Bio je izvrstan gimnastičar i atletičar, koji je koristio svaku priliku da to pokaže, a u godinama koje su označavale početak uspona sporta u Beogradu i Srbiji, takvih dešavanja je bilo napretek. Ostalo je zabeleženo da je deset puta uzastopce pobeđivao u trci Obrenovac-Beograd.

Brži od lokomotive

Kao već iskusni atletičar, 1909. odlučio se na potez koji bi se i danas smatrao suludim. Naime, u nameri da prijateljima dokaže da je najbrži, jednog jutra zaputio se na železničku stanicu u Požarevcu, namestio za start, sačekao da voz krene i… potrčao za njim. Danas možemo samo da pretpostavimo koliko je bilo iznenađenje posmatrača, kada je par minuta pre voza, dotrčao na konačno odredište, železničku stanicu u 40 kilometara udaljenom Petrovcu. Svima je dokazao da je zaista brži i jači od moćne parne mašine.

Pored prethodnih pobeda, trka sa vozom dodatno je ojačala Dragutinovo samopuzdanje, pa se nameračio na sledeću veliku trku - Olimpijske igre, koje su se 1912. godine održavale u Stokholmu. Da bi se pojavio na ovoj manifestaciji, bilo je potrebno da preskoči još jednu lestvicu - da pobedi na trci dugoj 33 kilometra, organizovanoj 27. maja 1911. godine na relaciji Obrenovac-Košutnjak. I ovaj put je bio najbrži. U konkurenciji 40 maratonaca, redov 18. pešadijskog puka Dragutin Tomašević, izborio je učešće na "svetskoj smotri sporta", sa vremenom 2 sata i 52 minuta.

Pogača u koferu i olimpijska zavera

Pripreme za put su bile dugotrajne, a put do Stokholma još duži. Tog proleća 1912. godine, na put preko Budimpešte i Nemačke, poneo je čak tri kofera hrane i zaliha. U jednom su bile trkačke patike, dres sa srpskim obeležjima i zastava. Na put je iz male balkanske zemlje poneo i pogaču u pletenoj torbi, dar i blagoslov od strane države. Društvo mu je pravio Dušan Milošević, koji se na istim Olimpijskim igrama takmičio u trci na 100 metara.

I tu priča skreće na staze i bogaze mitova i legendi. U to vreme, informacije su putovala sporo, nekada i sa nekoliko dana, nedelja, pa čak i meseci zakašnjenja. O tome šta se tačno dešavalo u Švedskoj, danas možemo saznati iz par novinskih napisa i par priča koje su se u porodici Tomašević prenosile s kolena na koleno. Tako saznajemo da je od trke na 10.000 metara odustao zbog povrede palca. Ovo ga, pak, nije sprečilo da nastavi sa pripremama za maratonsku trku. Doduše, pripreme i nisu išle baš po planu jer se u međuvremenu zaljubio u zanosnu Šveđanku, te je, umesto po kilometrima prašnjavog puta, jurio za njom po Stokholmu. Za nju se vezuje i anegdota u kojoj je opisano kako su se drugi takmičari, saznavši od nje koliko je brz i hrabar, urotili protiv Dragutina sa namerom da ga pred trku otruju za večerom. Priča dalje kaže da je jedna od konobarica, ne želeći da učestvuje u prevari, upozorila Tomaševića uzvikom: "Ne, Srbine!", izbivši mu iz ruku otrovanu bozu.

Da li je ova priča istinita ili ne, nikada nećemo saznati, ali je sigurno da je Dragutinova brzina unosila nemir među druge takmičare i njihove navijače. Maratonska trka, završna i najteža trka atletskih takmičenja, startovala je sledećeg dana u podne, po najvećoj vrućini. Šarenoliko društvo atletičara, njih 62 ukupno, spremno je potrčalo. Po svedočenju prisutnih Srba, na delu staze koji je prolazio kroz park, trojica nepoznatih ljudi utrčala su u kolonu i gurnuli Dragutina u šanac. Prilikom pada, Tomašević je povredio desnu nogu, ali se ovaj žilavi Srbin ipak izvukao i, onako povređen i ugruvan, istrčao maraton do kraja. Trku je završio na 37. mestu, sa samo 11 sekundi zaostatka za pobednikom. Danas možemo samo da maštamo šta bi se desilo da Dragutin nije bio žrtva ove nesportske zavere. Možda bi malena Srbija na svom prvom učešću na Olimpijskim igrama osvojila i prvu medalju?

Legenda o čoveku sa dva srca

Olimpijski neuspeh nije slomio Dragutina. Savremenici se sećaju da je po povratku u Beograd nastavio pripreme za sledeće Olimpijske igre, koje su trebale da se održe 1916. godine u Berlinu.

Nažalost, ovaj san nikada neće ostvariti. Zadesila ga je sudbina mnogih mladića iz tih ratnih godina. Po izbijanju rata 1914. godine je mobilisan, i pričalo se da je sam princ Đorđe Karađorđević tražio da bude raspoređen u sportski bataljon. Dragutin je to odbio i uzeo pušku u ruke. Ranjen je u borbama oktobra 1915. godine na brdu Bubanj kod Požarevca, a preminuo je u selu Rašanac na putu do vojne bolnice. Sahranjen je u rodom selu, okružen svim osvojenim trofejima. Na spomenik je uklesano "sahranili su ga njegova majka i hrabrost".

Prijatelji i rodbina su posle prepričavali da je vojni hirurg koji je vršio obdukciju bio zapanjen. U njegovim hrabrim grudima našao je dva srca - jedno veliko, i odmah porede njega na desnoj strani, jedno malo.