Kada su se na beogradskom FEST-u zakotrljale prve filmske trake, prestonica je dobila prozor u svet na malo drugačiji, umetničkiji način. A kada su prvi put kroz njega progledali, Beograđani su mogli da vide sve do preko Atlanskog okeana. Umesto hladnih januarskih dana, u Beogradu je 1971. godine, makar na nekoliko sati, osvanulo avgustovsko nedeljno popodne.

„Najveći hepening u istoriji“, kako ga je prethodno nazvao Njujork Tajms, bio je presedan i preko okeana pre nego što ga je video Beograd. Zvuci i slike sa „Vudstoka“ obišli su ceo svet, a festival na kome se isprva očekivalo 50-ak hiljada duša, oborio je sve dotadašnje festivalske rekorde.

Zvukom su tih godina vladala imena poput Džimija Hendriksa, Dženis Džoplin, Džoan Baez i legendarnih sastava „The Who“ i „Jefferson Airplane“. Sličan muzički ukus su delili i Beograđani, pa je talas rokenrola zahvatio i njihov grad. A kada su ih idejni tvorci „Vudstoka“ okupili sve na jednom mestu, nastao je događaj kakvim ga je opisao upravo Njujork Tajms.

Tri dana raja na zemlji...

Slike i zvuci sa do tada neviđenog muzičkog događaja spakovani su tih dana i u filmski format. Istoimeni dokumentarac se „prošetao“ kroz tri dana „Vudstoka“, a šest meseci kasnije zaigrao je i na beogradskom FEST-u. Ako je postojalo nešto poput raja na zemlji, onda su ga kamere režisera Majkla Vedlija uhvatile do poslednjeg kadra.

„Zemaljski raj“ bio je epitet kojim je „Vudstok“ okitila i domaća štampa. Sasvim opravdano, jer je i podnaslov filma glasio – „Tri dana mira, muzike i ljubavi“. Štampa je, pak, primetila da su mladi na „Vudstoku“ činili „ono što odrasli odavno ne čine“: zabavljali se, ali su svoje zabavljanje odveli u pravcu kakav se do tada retko viđao.

Neki su ovu slobodu shvatili doslovno, odrekavši se i poslednjeg komada odeće. Poljana u američkom gradiću Betel nedaleko od Njujorka vrvela je od mladića i devojaka kao od majke rođenih, sa osmesima i sjajem u očima kao jedinim modnim detaljima. Ono što je od odeće ostalo, šarenelo se po ugledu na hipi modne trendove šezdesetih.

Ovo mlado, nasmejano hipi-pleme premašilo je i sva očekivanja organizatora. Umesto 50, poklonika mira i ljubavi se sjatilo više od 400 hiljada. Zašareneli su 250 hektara ledine nadomak Grada koji nikada ne spava, a tokom tri avgustovska dana se nije mnogo naspavalo ni gotovo pola miliona mladih.

...i tri sata mira i ljubavi na velikom platnu

Baloni od sapunice, svijanje gnezda po drveću, igranje uz muziku ili kotrljanje po travi – tako je izgledala zabava kakvu su odrasli već zaboravili. Sve je zabeležilo i pet od ukupno 11 kamera, prenoseći atmosferu sa „Vudstoka“ posetiocima FEST-a. Šarenelo se i na bini, odakle su muzičari pozivali na slobodu i osuđivali rat. Ovi mladi, kako je i sam režiser Vedli primetio, želeli su drugačiji život od svojih roditelja, a najglasniji su bili protiv Vijetnamskog rata koji je u to vreme besneo već punih 14 godina.

Ali, generacija Vudstoka se pobunila na malo drugačiji način. „Svoju miroljubivost izražavala i kroz slušanje muzike“, a u danima obojenim ljubavlju i mirom, kamere su sa bine hvatale i svaki gest i raspoloženje sa lica izvođača.

Muziku koja se čula pod vedrim nebom nadomak Njujorka do tada su već zavoleli i mladi širom SFRJ. Tako je i „Vudstok“ našao svoje mesto na prvom beogradskom FEST-u, donoseći delić atmosfere sa hepeninga o kome je brujao svet. Da bi je što vernije dočarao, reditelj je sa tri dana festivala otišao sa 120 sati snimljenog materijala. Da bi ga spakovao u trosatni film, proveo je 8 meseci samo montirajući snimke.

Dobrodošlica za „Vudstok“ i u beogradskoj štampi

„U stvari, skup u Betelu bio je praznik prijateljstva“ – pisala je RTV Revija na izmaku 1970. godine. Sudeći po redovima koji su najavljivali prvi FEST, i novinari su zauzeli stranu Vudstok generacije. Isto se moglo reći za kadrove na kojima je ovekovečen najveći hepening u istoriji: reditelj Vedli je ovim svedočanstvom gledaoce „majstorski uveo u carstvo bezazlenosti“.

Mlade na „Vudstoku“ nije omela ni oluja koja se drugog dana festivala spustila na Betel. Kamera je uhvatila grupu veseljaka koji su se „okupali“ u blatu, a jedini koji su se zbog ovog hepeninga isprva mrštili bili su stanovnici američkog gradića.

S obzirom na toliki broj ljudi na jednom mestu, strahovalo se i od potencijalnih incidenata. Miroljubivi mladići i devojke su ipak zadržali svoju bezazlenost – „Vudstok“ je priveden kraju bez ijedne veće nezgode. Laskave eptitete mu je dala i beogradska RTV Revija: komentarišući duh nove generacije i njenu ljubav prema slobodi, zaključak beše da u ovom izuzetnom ostvarenju nije bilo „ničeg provokativnog ili skandaloznog“. „Vudstok“ je u Beograd zvanično stigao 9. januara 1971. godine, zagrejavši tog dana salu bioskopa „Kozara“.