Organizacija bilo koje izložbe predstavlja veliki izazov za bilo koju sredinu. A kada je reč o velikanu kao što je Van Gog, tada je posao još više zahtevniji. To je uspelo Beogradu, sada već daleke 1966. godine. Vrhunska organizacija, znatna materijalna sredstva i 160 000 posetilaca koji su za 55 dana trajanja manifestacije posetili Vinsenta. Beše to vreme kada su beograđani stajali u dugačkim redovima pred Narodnim muzejom. Najposećenija izložba u tadašnjoj Jugoslaviji i najposećenija beogradska izložba svih vremena. I svi se slažu u jednom: bila je to jedna od najuspešnijih svetskih prezentacija dela ovog slikara, poznatog po autoportretima, pejzažima, slikanju mrtve prirode sa  motivima čempresa, polja pšenice i suncokreta.

Iz đačke klupe nosimo priču o Van Gogovim suncokretima i samoranjavanju odsecanjem uha. Holandski slikar, kontravezan u ponašanju i načinu života. Punu svetsku slavu doživeo kada je umro. Svrstan je u trojicu najznačajnijih i najvećih slikara postimpresionizma.

Neko je zapisao: „Njegova dela su zapažena po svojoj gruboj lepoti, emotivnoj iskrenosti i hrabrim bojama, te je zahvaljujući tome postao jedan od vodećih umetnika 19. veka. Nakon dugog i bolnog problema sa anksioznošću i učestalim problemima mentalnih bolesti, umro je od prostrelne rane metkom u svojoj 37. godini“. Dve rečenice o jednom od najcenjenijih slikara uopšte, koje otvaraju mnoge teme i postavljaju sijaset pitanja. Mi u ovom tekstu kazujemo o vremenu kada su „oči kulture“ Jugoslavije i sveta bile usmerene na izložbene prostore Narodnog muzeja u Beogradu. I sam muzejski prostor bio je nekako svečarski, drugačiji nego obično, jer je bio „domaćin“ jednom Vinsentu Van Gogu.

Kulturni događaj godine 1966.

Susret sa Vinsentovim delima nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Svoje emocije, viđenje okruženja i psihično stanje prenosio je na platna, što njegovi savremenici, tadašnja sredina nije razumela i prihvatala. Prema nekim izvorima Van Gog je za života prodao samo jedno svoje platno. Jedan od retkih koji je razumeo te „hrabre boje“ i bio oslonac velikanu je njegov brat Teo. Portreti, pejzaži, autoportreti, mrtva priroda, suncokreti, polja pšenice, čempresi su teme po kojima se prepoznaje ovaj planetarni umetnik. Naslikao je više od 2100 dela, od čega 860 ulja na platnu, 1300 akvarela, grafika, crteža, skica. Deo tog bogatstva, remek dela bio je prikazan u Beogradu, skoro osam decenija od umetnikove smrti. 

To je bio jedan od najvećih kulturnih događaja 1966. u Jugoslaviji, i u bližoj i daljoj okolini, organizovan u beogradskom Narodnom muzeju. Ova kuća kulture na Trgu republike, napokon obnovljena nakon vandalskog razaranja u Drugom svetskom ratu, izložbom slavnog slikara htela je da pokaže značaj muzeja, ali i kulture pred celom zemljom. Tačka na „i“ u neimarskim radovima stavljena je postavljanjem, vraćanjem središnje kupole muzeja. Narodni muzej je bio spreman za organizaciju Vinsetove izložbe.

„Oči u oči“ sa Van Gogom

U saradnji sa holandskom galerijom “Kreler – Miler” iz Oterloa stigla su najznačajnija platna Vinsentovih najznačajnijih ostvarenja. Epicentar zbivanja bio je  drugi sprat Narodnog muzeja koji je bio ispunjen njegovim delima pod budnim okom obezbeđenja i danonoćne čuvarske službe. Po procenama, postavka Van Goga procenjena je na ondašnjih basnoslovnih 14 milijardi dinara. Izložbu je pratila i nezaobilazna „Politika“ rečima: „Van Gog je došao na noge Beogradu i da izložba koja može da se vidi u Narodnom muzeju u umetničkom svetu predstavlja pravo hodočašće“. A u tekstu od 30. oktobra kada je izložba otvorena, politikin izveštač prenosi i atmosferu: „U mlečno osvetljenoj dvorani, po besprekorno uglačanom podu klizilo je nekoliko desetina odabranih posetilaca. Na posebnom zidu kraj vrata stajao je Van Gogov “Autoportret”, a među prisutnima bili su Peđa Milosavljević, Katarina Obradović, likovni kritičari, arhitekte, mnogi umetnički znalci“. Privilegiju da budu prvi imali su i likovni kritičari, novinari, umetnici, kulturna elita tadašnje države. Zabeleženo je da su posetioci najviše pažnje posvećivali slikama „Bašta bolnice Svetog Pavla“, „Mlada devojka u šumi“, „Sušene haringe“, „Žitno polje“, „Žena pere lonce“. 

Marketing koji bi mnogi i danas poželeli

Medijska kampanja koja je pratila izložbu Vinsenta Van Goga bila je do tada neviđena. Promocija je praćena primerenom reklamom, panoima, informacijama o izložbi na „svakom koraku“ prestonice i na svim medijima. Vozila gradskog saobraćaja bila su oblepljena porukama o izložbi, trgovine, poštanske pošiljke, Beograd je bio u znaku Van Goga. I prvi put u istoriji promotivne podrške jedne izložbe, bacani su letci iz aviona iznad grada. Na njima je bio Vinsentov portret sa informacijom da je izložba za posetioce otvorena do 22. decembra. Za afirmaciju Van Gogove postavke emitovani su i propagandni filmovi. Prikazivanje filma „Žeđ za životom“, koji govori o životu slikara, snimljenog po romanu Irvina Stouna u glavnoj ulozi legendarnog Kirka Daglasa iskorišten je u popularizaciji izložbe. Štampane su i posebne razglednice sa Vinsentovim reprodukcijama.

I to nije sve. Za stohiljaditog posetioca bio je pripremljen poseban poklon paket. Činili su ga besplatna ulaznica za sve manifestacije Narodnog muzeja za godinu dana kao i katalog izložbe Van Goga koji se i danas nudi na prodaju na društvenim mrežama. U paketu je bila i jedna reprodukcija u koloru, ali i kopija jednog od muzejskih eksponata. Vrednost ovog paketa iznosio je značajnih 20 000 dinara. „Fenomen manifestacija“ neformalni je naziv koji je dobila izložba. Ostalo je zapisano da je za 55 dana trajanja, Van Gogova dela videlo 16000 ljudi što je bio rekord u posećenosti jednoj umetničkoj manifestaciji. Publika je bila svih uzrasta, obrazovanja, zanimanja i interesovanja. Čak su i stranci dolazili u Narodni muzej, a sve ih je „privukao“ veliki Van Gong.

Po okončanju zložbe, Vinsentova dela vraćena su u Holandiju. A u galeriji rodnog Zinderta tih šezdesetih godina čuvane su neke od njegovih najznačajnijih slika, a bila su izložena i platna drugih umetnika. Među njima i jedna slika Save Šumanovića. U Narodnom muzeju Srbije, najstarije ovakve institucije u Srbiji osnovane 1844. godine, i danas se nalazi jedan Van Gog. Slika „Seljanka“ naslikana marta 1885. iz njegovog ranog holandskog perioda.