Kada su nacisti krajem 1943. godine napustili barake u Jajincima, nadležnost je preuzeo izvesni Gustav Vilhelm Templ. Pod komandom SS majora Bruna Zatlera, Templu je u Beogradu poverena akcija čišćenja mesta stravičnog zločina.

Do tog trenutka, mučnu smrt iza visoke ograde dočekalo je na desetine hiljada nevinih. Strelište u Jajincima bilo im je poslednja stanica nakon Banjice, Topovskih šupa, Sajmišta i logora u Zemunu. U narednih nekoliko meseci, grobnice su otkopavane ne bi li se uništio i poslednji dokaz o najvećoj likvidaciji koju su Beograd i Srbija ikada upamtili.

Najmučnija radna akcija u istoriji Beograda

Te zime je u Jajince stigao i Momčilo Damnjanović, inače rodom iz sela Vrbovac. Od Jevreja i Roma sa kojima je delio sobu – a bilo ih je u njoj devedesetoro – saznao je da ga od narednog dana čeka zadatak iskopavanja i spaljivanja ostataka streljanih žrtava.

Izdajući im upustva, logoraše su pomno nadzirali nemački vojnici. Pošto bi otkopali rake, zatočenici su imali naredbu da „nadređenima“ predaju sve dragocenosti koje su pronašli na telima žrtava. Mučna radna akcija nastavljala se ređanjem ubijenih na lomaču. 

Ne otkrivajući im još kakva ih nagrada očekuje, Nemci su logoraše slali na večeru nakon što ih prebroje na kraju „smene“. Obrok su im donosili iz logora na Banjici, jer su samo nemački vojnici imali pristup stratištu u Jajincima. Ipak, nadređeni ništa nisu prepuštali slučaju. Postojala je još jedna, posebna grupa logoraša, koja bi pregledala hrpe pepela i odvajala sve što je preostalo od plemenitih metala. Ne bi li se po naredbi okupatora rešili i poslednjeg materijalnog dokaza, pepeo su rasipali po obližnjim poljima.

Zločin zataškan dimom i pepelom

I pored mučnog posla koji je dočekao logoraše, okupator po svemu sudeći nije bio sasvim zadovoljan. I o tome je nakon bekstva svedočio Momčilo Damnjanović: „Kako je verovatno Nemcima izgledalo da posao ne ide brzo, to su nam sutradan naredili da napravimo dve lomače. Ovako smo radili sve do moga bekstva, a ja sam pobegao posle 36 dana“.

Damnjanović je bio i jedan od retkih koji su smogli hrabrosti za ovakav korak. Umakavši okupatoru, ostao je i bez nagrade koju je obećao Nemački Rajh. Sa njim su pobegla još trojica logoraša, dok je ostalih 84-oro iz njegove sobe bilo zatočeno sve do 4. aprila 1944. godine.

Zvanično, Gestapo je operaciju „Sonderkommando 1005“ okončao dva dana ranije. Da se nije usudio na beg, Momčilo bi ostao među 55 Jevreja i 35 Roma koji su, činivši takozvani „nebeski odred“, bili poslednje žrtve streljanja. Istoga dana, 4. aprila, u Jajincima su spaljena poslednja tela. Lomače iza visoke ograde su napokon pogašene.

Crna tačka prestonice, 8 decenija kasnije

Decenijama nakon jednog od najsurovijeg zločina u prestoničkoj istoriji, u podnožju Avale sačuvan je deo jedne staze. Ovo je do pre 8o godina bila poslednja staza kojom su zatočenici išli u susret smrtnoj presudi. Kada je i ratu došao kraj, u Jajincima su sklonjene improvizovane barake i ograda od rogozine. Sve što je podsećalo na neizrecivi zločin ostalo je u sećanjima preživelih.

Momčilo Damnjanović svedočio je 1945. godine pred Državnom komisijom zaduženom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Sastavljena je odmah po završetku rata, a nakon istrage su obelodanjena i prva saznanja o broju žrtava.

O teroru okupatora u Jajincima, pak, svedočili su, osim Momčila, i radnici Centralnog i Novog groblja. Od njih se saznalo o metodama pogubljenja i broju stradalih, a procene su bile da je u Jajincima streljano 80 hiljada muškaraca, žena i dece.

Ova se brojka docnije smatrala nepreciznom, te se nije odustalo ni od daljih istraživanja. Kasnije se govorilo o 65 hiljada nedužno stradalih žrtava, ali važniji od pukih brojki bili su životi ugušeni zločinom koji je za tih nekoliko godina zavio u crno Beograd, Srbiju, Evropu i svet. Oktobra 1944. godine, prestonica je najzad dočekala i svoje oslobodioce. Na strelište podno Avale došla su i dvojica komandanata trupa, kada su prve vence na mesto skorašnjeg pogroma postavili generali Peko Dapčević i Vladimir Ivanovič Ždanov. Četiri i po decenije nakon oslobođenja, nad čistinom okruženom šumama nazrela se silueta belog goluba.

Na visoko, uzano postolje ga je uzdigao vajar Vojin Stojić. Večiti simbol mira našao se na mestu najveće masovne grobnice, čime je ovekovečeno sećanje na žrtve Nemačkog Rajha. Otkrivanjem spomenika oktobra 1988. godine okončano je i višedecenijsko uređenje spomen-parka, dok je u sećanju Beograđana tek njegovo ime dovoljno da podseti na sumorno poglavlje istorije.