Ugledajući se na kolege iz zapadnih metropola, beogradska policija je u međuratnom razdoblju počela da po raznolikim motivima kažnjava građanstvo. Očigledan primer toga je privođenje i kažnjavanje jedne devojke zbog nošenja muškog odela.

Trodelno odelo za Savu

Tih godina na Čuburi je živela mlada i krajnje neobična žena po imenu Jelisaveta Jovanović, po zanimanju privatni činovnik. Međutim, nije radno mesto ono po čemu je ona izdvajala od drugih. Ne, nipošto. Reč je bio o njenom nadimku i načinu odevanja.

Ona je u ženskom društvu bila poznata kao Caca, a u najužem krugu kao Sava! Kada bi je sreli na ulici, oslovljavali bi je sa: Savo! Zdravo, druže! No, ovakav pozdrav nije bio neutemeljen. Vidite, Jelisaveta ili Caca ili naposletku Sava, od malih nogu je nosila muška odela. Preciznije, više od deceniju i po.

Naime, nekoliko meseci pre nemilog događaja naročito se uživela u ulogu muškarca. Trodelno odelo sa ispeglanim pantalonama, uštirkana bela košulja, kravata sa šnalom, plitke cipele i nakrivljeni obod šešira odavali su dojam prave “muškarčine”. Takođe, i način ophođenja joj je u toj meri postao muškobanjast da su poznanici bili zabezeknuti kada bi nabasali na nju. Jedino kada bi zbacila “muževnost” sa sebe bilo je zarad odlaska na plažu, koja je u vreme velikih vrućina slovila za utočište hiljada Beograđana.

Caca ne samo da se oblačila kao muškarac, nego je i govorila kao jedan. Kada god bi se nekom obraćala, sebe je pominjala u muškom rodu. Na primer:

Kad sam bio mali…

Danas ovakav ne mogu da se zamislim u ženskom odelu…

Još čuvam pantalonice u kojima sam išao u gimnaziju...

Kada policija trenira strogoću

Maler je počeo da goni Jelisavetu Jovanović koji mesec ranije. Sve je krenulo sa gubitkom posla, a odluka žaca da je liše slobode bila je šlag na torti nedaća. Naime, ona obučena u muško odelo u očima organa reda i zakona ostavila je utisak jedne nesolidarne ličnosti po pitanju javnog morala. Kako primerna reč i svest o tome još uvek nije doprela do granica naše zemlje, ona je dospela u aps.

To je sve u njenom kvartu ostavilo u neverici. Isprva nisu znali šta je Bogu skrivila. Njene drugarice su brže-bolje pohitale da joj odnesu stvari prikladne za robijaški život, nešto hrane i poslastica. Međutim, u zatvoru ih je sačekao oštar i odričan odgovor, koji je glasio: Sve dok se ona ne obuče u žensko, vi ne možete da razgovarate sa njom. 

Mladiću, tebi ovde nije mesto

Kud će, šta će, one su se naprečac vratile sa ženskim rubljem i haljinama, kao i jednim šeširom kojem svakako nije bilo mesto u kaznenoj ustanovi. Pri konačnom susretu sa uhapšenom prijateljicom doznalo se o zanimljivoj pojedinosti prilikom izručenja. Na ulazu u zatvor žandar je prozborio:

Mladiću, tebi ovde nije mesto.

Ja nisam mladić!

Gde ti je onda suknja?

Tako je ovaj naoko mladić izvesnim boravkom iza rešetaka platio danak za svoju osobenost.