Prelazak grupe glumaca iz novosadskog pozorišta u Beogradski teatar, izazvala je buru negodovanja s kraja 19. veka u Srpskoj Atini. A svemu je, izgleda, “kumovao” dvorski pekar?! Čovek koji je tu titulu nosio kod četiri srpska kralja i koga su svi u prestonici poznavali, a istorija Beograda stavila ga na marginu. Kako je Beograd sa bureka i gibanice prešao na kajzerice?

Sve se deševalo kada se na beogradskoj tvrđavi, napokon zavijorila srpska zastava. Kada su aprila meseca 1867. godine Beograđani ispratili tursku posadu tvrđave i njenog komandanta Ali Riza-pašu. I baš u to vreme iz Novog Sada u Beograd stiže Toma Gruber, po zanimanju pekar. Sa sobom donosi i značajna finansijska sredstva i otvara kod Varoš kapije pekaru. Ali sa evropskim “mirisima” i asortimanom Bečkih pekara.

Moderna pekara kakvu do tada prestonica nije videla, pa kada je Gruber još obesio reklamu  “Proverite zašto smo skuplji od drugih!”, za samo nekoliko dana njegova pekara bila je centralna tema prestoničke čaršije, pravo čudo. A kako i ne bi jer se dotadašnja ponuda beogradskih pekara svodila na hleb od 2 kg, burek i pite. 

Knez Mihailovi balovi

Nekako u to vreme knez Mihailo je počeo da organizuje čuvene balove, kažu, kako bi barem donekle popravio narušeno mišljenje o sebi jer je bio apsolutista, a pogotovu otpuštanjima opoziciono raspoloženih profesora sa Velike škole. Organzacija balova bila je po receptu evropskih metropola sa pecivom kao osnovnim posluženjem. Muzika i pecivo stizali su iz Zemunu.

Mihailo je posebno voleo “kajzerice”, pecivo za kojim je njegov dvorski kuvar uporno i bezuspešno tragao. Na scenu stupa sam Knjaz. Osluškujući dobar glas koji se proneo o novoj pekari, nenajavljen posetio Grubera. Kada se Mihailo uverio sopstvenim očima u izbor peciva, koji je odgovarao pekarama u Beču, pozvao je Gubera na večeru u Dvor. T

ako je otpočela “dvorska priča” Tome Grubera, kome je knez za večerom uručio Ukaz o postavljanju za dvorskog pekara. Titula je podrazumevala da se na istaknutom mestu u pekari nalazi kraljevski grb, kao svojevrsna potvrda pod čijom je zaštitom vlasnik i obavezu da podmiruje sve potrebe Dvora za pekarskim proizvodima. Bolja preporuka nije bila potrebna. Gruber je počeo da snabdeva sve viđenije građane varoši, sve koji su nešto značili u Beogradu. Sa tim privilegijama išla su i poznanstva i prijateljstva u najprestižnijim varoškim domovima. Normalno, dvorski pekar je u isto vreme bio i najbolji pekar u zemlji, a uz to je išlo i najbogatiji.

Foto: Freepik

Pozorišne pobegulje - da li je Toma “kumovao” u rasturanju Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu?

Toma Gruber je za pekara učio u Novom Sadu kod Aleksandra Levickog, čiji je rođeni brat Karlo bio dvorski pekar u Beču. U novosadskim danima Toma je postao i ljubitelj teatra, a tako i pozorišnih glumaca i glumca. Posebna miljenica bila mu je Milka Grgurova, diva novosadskih “dasaka koje život znače”. Milka je imala privilegiju da svako jutro, kako u Novom Sadu tako i kasnije u Beogradu, od Grubera dobija najsvežije pecivo. Za vreme premijera, uz pecivo Toma je slao i prepune korpe cveća.

Te, 1868. godine, kada je osnovano Narodno pozorište u Beogradu, Toma Gruber se već pozicinirao u prestonici koja je imala jedva 25.000 stanovnika. Ogromna je želja kod naroda za prosvetom, naukom, kulturom u tek oslobođenoj zemlji. Otvaraju se Velika škola sa fakultetima, gimnazije, realka, Narodni muzej, biblioteka i čitaonica. Školuje mladu intelektualnu buduću elitu u inostranstvu.

U Beogradu je 1868. godine osnovano Narodno pozorište. Zvanično, prilikom gostovanja Srpskog narodnog pozorišta u Beogradu, Knez Mihailo impresioniran novosadskom predstavom, pozvao je upravnika Jovana Đorđevića da u Beogradu osnuje stalno pozorište. Poziv je prihvaćen, a sa njim je polovina ansambla prešla u srpsku prestonicu. Reč je bila o jedanaest prvaka Srpskog narodnog pozorišta. Izbila je afera jer je novosadsko pozorište u dobroj meri bilo uzdrmano.

Uz ovu “oficijelnu” priču, čaršija je smatrala da je u prelasku novosadskih glumaca, veliku ulogu imao pekar Toma Guber. Naime, “oči” novosadskih glumaca bile su usmerene na Milku Grgurovu, sa kojom je Toma imao posebne odnose. Kada je ona pristala da pređe u Beograd, za njom i Đorđevićem, pošlo je još deset glumaca. Novosađani su nekoliko godina bili besni jer su smatrali da im je Beograd na nepošten način odveo glumačku elitu.

Koju je stvarnu ulogu Gruber imao u “rasturanju” Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu 1868. godine ostao je prikriven. Zna se da su Tomini prijatelji bili Svetozar Miletić, Stevan Sremac, Jovan Jovanović Zmaj i mnogi drugi srpski velikani. U njegovoj evropskoj pekari zanat je izučilo dvadesetak pekara, koji su između dva svetska rata Beograđanima pravili najfinije pecivo. Toma Gruber otišao je u penziju s početka Prvog svetskog rata, poživevši dvadesetak godina u Gospodskoj ulici u kući koju je kupio.