Vreme sadašnje: „Mašo, Boško, ostavi to, Boleee! Mila dođi ‘vamo, Gojkooo...“. Još novije vreme „Done, Cezare, ne diraj, Pablo...“ na ovo poslednje virnem i vidim nekoliko vlasnika pasa i njihove ljubimce. 

Vreme prošlo: oduvek se znalo šta rade i gde je mesto kućnim ljubimcima - čuvaju kuću i dvorište. A znate li kada je prvi pas na povocu prošetao prestoničkim ulicama i u čijim rukama je taj povodac bio? 

Izlazak na ulicu je bio atrakcija, senzacija i pomodarstvo, koje se u Srbiji desilo prvih godina prošlog veka. Kažu da je sa ovim „modnim detaljem“ kaskala za modernim svetom. Beogradska čaršija je sa velikom dozom, blago rečeno, čuđenja gledala na prve pse na povocu koje su “prošetale” imućnije beogradske dame i gospoda. 

Pa se tako u starim foto albumima i danas mogu naći požutele fotografije beogradskih dama sa svojim ljubimcima. Svakog čuda tri dana dosta, pa je modu pasa na prestoničkim ulicama, ubrzo prihvatila i građanska, malo siromašnija, klasa. 

Uprava grada pratila je dešavanja na ulicama prestonice, pa je uvela i posebna pravila za vlasnike. Jedno od nih je bilo pas na ulici mora biti na povocu, nositi brnjicu i ako ih se ne pridržavaju sledilo je rigorozno kažnjavanje. Ovo je upravo priča o počecima zajedničkog “javnog” nastupa kućnih ljubimaca i vlasnika u Beogradu između dva rata. Ubrzo je to postalo “šik” i moda, što bi današnjim rečnikom bilo - “kul”.

Kućni ljubimci danas

Prema istraživnjima 59,9% građana Srbije ima jednog ili više kućnih ljubimaca. Psi dominiraju sa 76,8%. Treba napomenuti, da je istraživanje obuhvatilo i gradske i seoske sredine. Tako se došlo do podataka da svaki treći stanovnik Srbije ima kućnog ljubimca.

Kažu da je danas industrija kućnih ljubimaca, jer i to jeste industrija, teška više stotina miliona i to evra. Specijalna hrana, rođendanske torte,  sladoledi, isto tako oprema, veterinarske usluge, takmičenja i sajmovi, apoteke, frizeri i sve drugo vezano za njih, preko osiguranja kućnih ljubimaca, rodoslova, pa do prvi put u istoriji Beogada, najavljenog groblja kućnih ljubimaca, je samo deo onoga što tu industriju čini. A beogradska priča pasa kao kućnih ljubimaca započela je pre otprilike jednog veka. Bilo je to stidljivo pojavljivanje u javnosti, šokantno za čaršiju, pomalo mondenski. Od senzacije do podsmeha, ali ubrzo i opšte prihvaćen modni trend, gotovo statusni simbol. Beše to vreme prestiža.

Društveni prestiž

Priča o psima kao kućnim ljubimcima vezana je za vreme između dva rata. Tadašnji prestonički bogataši, pomalo sramežljivo, prvi su počeli da šetaju pse kao ljubimce po ulicama grada. Oni malo manje imućniji brzo su počeli da oponašaju bogatije sugrađane. A do tada pas je bio ili vezan u dvorištima i avlijama kao čuvar, ili kao deo čopora lutalica, koji su Beograd pratili i prate evo sve do današnjih dana. Rekli bi da sve što je danas potpuno normalno, kao što je najmanje dva puta dnevno prošetati ljubimca, tada je to bilo u domenu čuda. Behu to posebno gajeni psi, fotografije iz tih dana pokazuju da su to najčešće bili hrtovi ili ovčarski psi, u skladu sa vlasnicima i prestižem koji su donosili sa sobom. Vlasnici su se morali pridržavati pravila koje je ustanovio grad, a pri sebi, tokom uličnih šetnji, morali su imati potvrdu da su izmirili komunalnu taksu za držanje kućnih ljubimaca. Jer, poreznici su jurili vlasnike da za držanje pasa plaćaju taksu, u protivnom - globa! Nikome ni na kraj pameti nije padalo da pušta psa sa povoca i plaća ne tako male kazne.

Iz porodičnih albuma, za sva vremena

Porodica Bajloni obeležila je jednu istorijsku epohu ne samo Beograda, već i kao jedna od rodonačlnika moderne Srbije. Zato i ne čudi što je među prvima Gordana Bajloni sa ruskim hrtom na povocu prošetala ulicima. Naslednicu i njenog ljubimca ovekovičio je i fotograf. I ne samo gospođicu Bajloni. Slike tadašnjih majstora fotoaparata zabeležile su mnogobrojne i vlasnike i ljubimce. Sve u svemu, i po fotografijama i pozama, ali i po vlasnicima i njihovim ljubimcima, vidi se da je to bio prestiž. Prestiž koji je podrazumevao i to fotografisanje, šetnje kako ih neko nazva “gospodskih” pasa, i već tada neke posebnosti, kao što je kupovina posebne hrane. A čaršija ko čaršija. Gledala je sa neskrivenom pažnjom za to vreme pravu atrakciju na prestoničkim ulicama. I od tih prestoničkih pionirskih šetnji pasa na povocu, nije prošlo ni stotinjak godina, do danas, kada se čini da nema Beograđanina koji nema nekog kućnog ljubimca. Da li je to resultat brojnih istraživanja koje kazuju da su oni koji imaju kućne ljubimce u celini boljeg zdravlja, ređe posećuju lekare ili nešto drugo? Ili iza svega stoji da je “pas najbolji čovekov prijatelj”?

 

Psi koji su ostali bez fotografije u porodičnim albumima, al ih ima u novinskim naslovima

Još u vreme Turaka, putopisci koji su pohodili ove naše krajeve pre vek – dva, bili su “dobrano” zapanjeni brojem pasa lutalica. Zapisali su o čoporima pasa koji su bili prava napast na ulicama prestonice. Neretko su kidisali na prolaznike, a bilo je i ujeda. Tako da je gradska vlast imala i te kako velikih problema sa psima koje su neodgovorni vlasnici puštali u sokake ili po obodu čaršije. Nisu pomagale ni rigorozne komunalne kazne, a krajnje rešenje je bilo u brutalnim šinterskim akcijama.

Danas

I pored nastojanja komunalnih sužbi, procene su da beogradskim ulicama luta više hiljada pasa bez vlasnika. Stalne akcije na sterilizaciji, čipovanju, sklanjanju pasa lutalica u azile daju rezultate, ali grad svake godine izdvaja znatne sume za obeštećenje onima koji su imali “bliske” susrete sa psima lutalicama.