Kada se s proleća ’82. godine zatekao u jugoslovenskoj prestonici, gospodin po imenu Džo, inače Amerikanac iz Oregona, našao se prilično zbunjen pojedinim ovdašnjim navikama. A navede li ih put ka ovim prostorima, mnogi će turisti primetiti inače nadaleko čuvene osobenosti naroda u državi na Balkanu. Od srdačnosti kojom sačekuju stranca kao da je njihov, do još čuvenijih gastronomskih specijaliteta i kultnih kafanskih institucija. Ovo su za prosečnog gosta neretko bili i prvi dojmovi o specifičnostima ovdašnjeg života i priključenija.

Za gospodina Džoa su, međutim, ti dojmovi bili ponešto drugačiji. U Beogradu, a potom i Dubrovniku, obreo se aprila godine 1982. Razmenivši koju reč sa svojim novim prijateljima-domaćinima, obasuo ih je pomalo neočekivanim pitanjima.

Prvo što je gospodina interesovalo beše koliko novca prosečnom Jugoslovenu valja izdvojiti za lekove. Domaćini mu na to nisu znali odgovoriti – sve čega su se dosetili bile su cene C vitamina i aspirina. I naredno pitanje ih je ostavilo bez teksta: Amerikanca je, naime, interesovalo koliko staje jedan dan proveden u bolničkoj postelji.

Osim tihog sleganja ramenima, gospodin Džo je ponovo ostao bez odgovora. Ipak, znatiželja ga nije napuštala: želeo je da zna i koliko jednog školarca košta pohađanje srednjih i viših škola.

Domaćini mu ni po tom pitanju nisu umeli mnogo toga reći. Ipak, snašli su se nabrajajući cene udžbenika i drugih potrepština prosečnog đaka, što je gospodina Džoa iznova ostavilo zatečenog. Koliko god se njegovi sagovornici trudili, nisu uspevali da mu razjasne kako se to živi u zemlji gde ljudi ne mare o, za život presudnim, stvarima poput obrazovanja i brige za zdravlje.

Nasušne dileme radoznalog stranca i spokojnih Jugoslovena

Iznenađeni turista je očito imao razloga za nevericu. U bogatoj Americi odakle je došao, svaki je građanin morao naizust da zna koliko koštaju bolnice, lekovi ili upis na fakultet. Iako je prosečni Amerikanac zarađivao više od prosečnog Jugoslovena, „preko bare“ se moralo svakodnevno misliti na ove nasušne stvari.

Tako su i sagovornici gospodina Džoa saznali da za samo jedan dan u bolničkoj postelji Amerikanac mora da plati do 300, pa i više dolara. Uz to je posebno morao da izdvoji novac za lekove ili hirurške intervencije, jer su lekove plaćali svi bez izuzetka.

Izjadao se potom i o sopstvenom usudu: da bi namirio lečenje bolesne supruge, Džo je morao prodati kuću koju je otplaćivao unazad 15 godina. Od tada je protekla čitava decenija, ali je tek sada mogao da priušti da pođe na putovanje. Poverio se bez ustezanja i da se u obećanoj zemlji doslovno živi strepeći od bolesti. A mnoge je, objasnio je Džo, bolest ostavila praznih džepova – toliko da im je za godinu ili dve dana kroz prste proklizio sav novac koji su sticali decenijama.

Za razliku od Jugoslovena koji o tome nisu mnogo brinuli, Amerikancima poput Džoa je poseban namet odlazio na školovanje mladeži. Naime, da bi tamošnji student upisao neki od prestižnih fakulteta, to ga je moglo koštati i do 3 hiljade dolara.

Po svemu sudeći, gostu iz Oregona je bilo teško da shvati kako funkcioniše ovaj neobičan jugoslovenski sistem. Džoovi sagovornici su se prilično pomučili dok nisu objasnili da prosečni Jugosloven ne mora mnogo da razmišlja o tome koliko koštaju škole ili lekovi. O tome je brinula država, pa su se školarci školovali besplatno, a bolestan narod se lečio – takođe besplatno.

Džou je naposletku preostalo da otvoreno upita svoje sagovornike: ima li ovdašnji narod uopšte pojma u kakvom spokojstvu i sigurnosti živi?

A ovdašnji narod, kome sve to beše sasvim normalno, morao je priznti da – nema. No, iako ušuškani u spokojstvu, imali su i Džoovi domaćini razloga za kuknjavu. Uz sve muke koje je sa njima podelio razgovorljivi turista, ipak su im najteže padale – nestašice kafe i deterdženta.