Istorija kafanskog života na ovim prostorima ima dugu tradiciju. Od prve kafane u svetu otvorene u Beogradu u šesnaestom veku, do dana današnjih. Tokom 19. veka kafane u Srbiji postaju prave institucije. U njima je zasijala prva sijalica u prestonici, održan sajam knjiga, filmska projekcija, opera, pozorišna predstava, dogovaralo se o raznim političkim pitanjima. Opozicija je pripremala kako da postane pozicija, a vlast, preko svojih špijuna, osluškivala šta se sve dešava iza kafanskih vrata. Tako da su one, kafane, tokom gotovo dva veka postale mesto važnih društvenih dešavanja u Srbiji. Ko god je i malo izučavao istoriju glavnog grada zna da se ranije prestonički život definitivno odvijao ili u kafani ili oko nje.

Poznavaoci kafanskog života smatraju da je pet kafana u drugoj polovini 19. veka obeležilo to vreme ne samo Beograda, već i Srbije. To su bile Pozorišna kafana, Grand hotel, Dardaneli, Kolarac i Gušanac. Sve one, kao i mnoge druge posle njih, imaju svoju svojevrsnu istoriju. A ni ova kafanska istorija bez Miloša Obrenovića, u tom vremenu, nije mogla da se zamisli, pa tako i događaji iz Gušančeve kafane. Za nju kažu da se do dana današnjih ne zna precizno kako je dobila ime. Naime, njen vlasnik bio je u centru dešavanja kojima je „čaršija ispirala usta“ danima. A kako i ne bi, kada je u pitanju ljubav, odnosno preljuba i knjazova presuda.

Krenimo redom, u i oko kafane

Kafanski život u Beogradu odvajkada je bio bogat, možda i prebogat, pogotovu u drugoj polovini 19. veka kada je došlo do pravog „buma“ u otvaranju kafana i mehana, koje postaju jedno od njegovih obeležja, gotovo institucije, pa je 1821. godine otvoren i mehanski esnaf. Sve je to pratila vlast uvodeći obavezu pribavljanja specijalne dozvole za rad i to od kneza lično te plaćanje poreza u visini od 12 groša. Znamenitni "Gušanac", zabeležio je i hroničar onoga doba, pisac Branislav Nušić: „Nema starijega Beograđanina koji ne pamti kafanu "Gušanac", koja je bila u onoj kratkoj ulici koja od raskršća Uzun-Mirkove i Kralja Petra ulice vodi do gradske kapije. Nema na tome prostoru ni nekoliko kuća, pa ipak svaka od njih ima čitavu istoriju. A nije ni čudo, jer ta uličica, koja je danas pred gradskom kapijom, bila je stalno pred ustima gradskih topova, te gotovo i svaka stopa na tome malome prostoru mogla bi imati svoju istoriju”.

I imala je. Počev od toga da se „prozvala“ "Gušančeva kafana" po nekom, kako navodi Nušić, Nikoli Gušancu, terziji, koji je napustio svoj zanat pa otvorio tu kafanu, i kojega su Gušancem zvali zato što je imao veliku gušu. Preko druge verzije da je tu bio posed janičarskog zapovednika te je po njemu zatim i kafana ponela ime“.

Pisac kazuje da se kafana nalazila u niskoj dvospratnoj turskoj kućici i da je bila mesto u kojoj su se okupljali trgovci. „Iako mala i neugledna turska kafanica, ona je postala zborište najuglednijih predstavnika tadanje naše čaršije. Tu su dolazili stari Terzi-baša, ćir Guša Bodi, ćir Atanas Pavlović, Moša Mevorah, ćir Jovica Barlovac, ćir Luča Bakalin, gazda Jova Kujundžić, ćir Fiča jorgandžija, ćir Sonda, Papa Nasko i cela čaršija od Saborne crkve pa do polovine Zereka“. Uz tradicionalnu jutarnju kafu sa lokumom, najživlja atmosfera u Gušancu je bila posle ručka, kada bi se trgovci okupili, uz kartanje i igranje mice. Nastao je pravi kafanski život „začinjen“ šalama na svoj i tuđ račun, raznim podvalama tako da je smeh odzvanjao sokakom u kojoj se kafana nalazila.

Obrenović preseca „Gordijev čvor“

Nije samo interesantan bio život u samoj kafani Gušanac. Ni malo manje, oko same kafane, buktala su neka druga dešavanja, pravi roman. Ili bolje reći – skandal! A takva dešavanja nisu izmakla ni Nušiću, pa on opisujući dešavanja u prestoničkim kafanam i ispisujući u isto vreme deo istorije napisa: „Taj se skandal desio baš samome Gušancu. Gušanac je bio oženjen Stamenom, svastikom Dimitrija Vasića, prote beogradskog. Odmah do Gušančeve kuće bio je tada prazan plac ograđen tarabom, a na samom uglu, koji savija u Dubrovačku čaršiju (gde je sada bakalnica u Stamenkovića kući), bila je mala dvospratna kuća Spase Milovanovića, terzije, čija se žena zvala Rumena“. Spasa i Rumena gledali su se kroz plot, a sa pogleda su prešli i na sastanke.

Beograd je uvek bio plodno tle za skandale, kaže Nušić, i u čaršiji to postade glavno ogovaranje. Za nikoga veza Rumenke i Spasa više nije bila tajna, pa „puče bruka“. Nije to bila tajna ni za Spasinu ženu i ni za Nikolu Gušanca. Branislav Nušić u priču uvodi i samog knjaza Obrenovića.“

Razume se da je Gušanac nekoliko puta isprebijao svoju ženu, a Spasi pretio i batinama i pištoljem, ali kad sve to nije pomoglo, digao se te se požalio i samome knezu Milošu. Knez Miloš na najbolji i na najpraktičniji način reši taj skandal. On naredi Spasi da i dalje živi sa Gušančevom ženom, tj. da se oženi njome, a Gušancu naredi da uzme sebi Spasinu ženu i da se venča njome. Tako komšije promene žene i vrlo su lepo živeli kao komšije, a njihove žene kao komšijke“. Ovo je samo jedna od epizoda iz burne prošlosti „Gušanca“. Kažu kada je srušena, malo podalje izgrađena je druga kafana koju nazvaše „Trgovačka kasina“, ali koja nije doživela slavu „Gušančeve kafane“.