Beograđani su joj prvi put prešli prag godine 1938. Nedaleko od Kalenića guvna, gde je istoimena pijaca već više od decenije okupljala svet u tada najurbanijem kutku prestonice, vrata im je otvorila i istoimena gostiona.

Godinu dana kasnije, kupio ju je inženjer po imenu Adolf Sabo. Kada je inženjerevu sudbinu zapečatio Drugi svetski rat, konoba postala vlasništvo države i tako je ostalo sve do pre dve godine. Kako Sabo nije imao potomaka, Zakon o restituciji dodelio ju je beogradskoj jevrejskoj opštini. Jevrejska zajednica obećala je da kafana ni posle osam decenija neće zatvoriti svoja vrata.

Preživeli simbol urbanog Vračara

Ako bi se stariji Beograđani pitali, većina bi se saglasila s tim da su kafane poput "kolateralnih šteta" vremena u kome nove generacije pamte karirane stolnjake mahom iz kuhinja svojih baka. U starokafanskom realmu, ipak, čuveni "Kalenac" ostao je jedno od retkih pribežišta s odlikom autentičnog prestoničkog duha. No, limene pepeljare ili škripa drvenih vrata svojevremeno su u mehanama bili podrazumevani deo inventara. Kafana "Kalenić" je jedna od onih što i dalje odolevaju trendovima koji su starim kafanama obukle novo ruho.

Otkako su prvi Beograđani zaseli u drvene stolice, "Kalenac" je ostao pomalo zamrznut u vremenu. I dalje je među retkim koje zasluženo nose epitet institucije. I mada su se za to vreme smenjivale generacije gostiju – a menjao se i Vračar, koji je od brežuljka na periferiji postao prva urbana četvrt – institucija "Kalenić" opstaje već 80 i kusur godina.

Među zidovima kafane, pak, sve je manje-više isto. U rečniku ugostitelja (a verovatno i dela gostiju) šlajfcig i pikula nisu nepoznate reči. Isto kao što znaju i da hangla nije sasvim obična krpa. Zato se i "Kalenić", pored komšijske mu pijace, s punim pravom smatra vrednim simbolom Vračara.

Šta sve čini dušu autentične kafane

Još uvek ima i onih sa misijom da sačuvaju kafanu kao instituciju, onakvu kakvom je pamte starije generacije. Toj posvećenosti kumovalo je i razumevanje onog što čini suštinu takve autentične institucije. Bez kariranih stolnjaka to svakako ne bi bilo "to", ali pravi, živi ambijent ipak čine ljudi: kako domaćini – to jest, upravnici i konobari – tako i njihovi gosti. Tu je i ona specifična povezanost među njima – jer, zadovoljan gost je iznad svega ostalog, a konobar, pogotovo ako je gost već "domaći", postaje poseban autoritet sa posebnom ulogom.

U "Kaleniću" je taj odnos i u davnijim vremenima rušio barijere među ljudima. I zaista, specifično poštovanje s kojim se jedno drugome pristupa sa obe strane šanka, oduvek je bio "živi" deo inventara. Na kraju krajeva, "Kalenić" je po tome i ostao jedinstven. Kao redak preostali svedok starogradskog ambijenta, nemo je posmatrao kako se život u Beogradu menja tokom godina

Institucija koja je svoje goste cenila više od svega

Da nije gostiju ne bi bilo ni prave kafane: to su konobari u "Kaleniću" oduvek znali, bilo da je taj gost kakvo cenjeno ime ili tek namernik s obližnje Kalenić pijace. To je u kafani možda i najvažniji kredo: iako je znamenitih imena i te kako bilo, starije generacije pričaju da u "Kalencu" nema gosta koji je VIP – osim ako je među prvima pristigao. Drugovanje sa ljudima daleko je prevazilazilo puko usluživanje, pogovo uz devizu da je u kafani "svima poreklo isto".

Zbog toga se i danas rado svraća u "Kalenac", jer, ovde kafanski veterani nisu ni morali da naručuju. Konobari bi ih s pićem dočekali još sa vrata, jer su u kafani odavno bili "domaći". I tako je već decenijama unazad. A konobari bi se tako često setili i tradicionalnih kafanskih zdravica, kada bi nacvrcani uzvanici ustajali, recitovali stihove, držali govore i na kraju sve zaključili sa "Šta pije kafana?". No, i "Kalenić" je stekao reputaciju delom zbog gostiju koji su i sami bili na dobrom glasu.

Nema gospodskog mesta bez prave, cenjene gospode

Za stolove u "Kalencu" mogla bi se smestiti bar polovina kulturne i političke scene "starije" prestonice. Uvaženija politička imena neretko bi se iz skupštinskih preselila u drvene kafanske stolice, te iz njih osnivala političke stranke. Potom bi za istim stolovima "predsedavala" i velika imena srpskog glumišta: Bata Živojinović, Pavle Vuisić, Petar Kralj, Ružica Sokić, Đuza Stojiljković, Dragomir-Gidra Bojanić, Petar Božović, Bogdan Tirnanić, Gaga  Nikolić... A njima bi se pridružila i oni iz književnih, muzičkih, pa i sportskih krugova – Zoran Hristić, Žarko Paspalj, ili Momo Kapor i Jaša Grobarov.

Sve to beše gospoda koja je i kafanu činila gospodskim mestom. Na kraju, da li su oni proslavili kafanu ili ona njih – moglo bi se o tome diskutovati. Samo, i ta velika imena su ovde bili obični ljudi. I svi bi nazdravljali zajedno: i konobari, i "obični" i "veliki". A istim stopama pošli su i njihovi potomci – dok su se kao mali nekad igrali oko kafanskih stolova, danas deca i unuci beogradskih legendi sede u istim drvenim stolicama.

Košulje, hangle i leptir mašne – glavni aksesoari autoriteta iza šanka

To što su gosti pripadali prestoničkoj kulturnoj eliti ipak nije zasenilo istinske kafanske autoritete. Svi veterani, poznati ili nepoznati, znali su da su konobari ljudi posebnog renomea – pogotovo oni koji su za šankom proveli godine i decenije. Ako odelo (i stav) čine čoveka (čitaj – konobara), njih su činile bele košulje s leptir mašnama i otmeno, gospodsko držanje. Školovanim ugostiteljima verovalo se na reč, a njihove preporuke uvažavale su se bez pogovora.

No, niko bolje od njih nije znao koliko je truda zahtevalo postati neoborivi autoritet. Na stranu leptir mašne – valjalo je zaslužiti i šlajpcig (čuvenu konobarski novčanik nalik na harmoniku), kao i hanglu koja ide preko ruke i nije tek obična krpa. A hangla se mogla naći na ruci onih koji su prešli put od pikula, mladića koji prazni pepeljare, zatim jelonoše, vinonoše i "šefa rejona", i tek bi tada zaista postajali gospoda konobari.

Upravo je taj višegodišnji dril od njih činio gospodu od poverenja. Gosti ih nisu dovikivali preko cele kafane, mada bi i ugostitelji bili u pripravnosti kadgod to ustreba. A posetioci bi uzvraćali poverenjem kakvo se malo kome poklanja. Nisu, ipak, ni konobari zalud slušali njihove ispovesti, čuvajući najveće tajne svojih lojalnih gostiju.