Dolaskom na vlast kneza Mihaila, staranje o zdravstvu preuzelo je Vojno sanitetsko odeljenje Ministarstva unutrašnjih dela. U to vreme u Srbiji je bilo pedesetak stranih lekara i veliki broj austrijskih "ranara-hirurga", što je bilo dovoljno za tadašnje potrebe stanovništva.

Međutim, iako je Beograd bio mala varoš, zgrada bolnice je bila premala, nedovoljna za potrebe Beograda, a kamoli za potrebe cele Srbije iz koje su oboleli dolazili u Opštu državnu bolnicu. Teško je bilo i dežurnim lekarima i bolesnicima – dnevno se javljalo minimum 60 bolesnika, a najmanje 15 teških bolesnika je bilo vraćeno kući zbog nedostatka prostorija i kreveta. Tužni i očajni prizori gde bolesnici umiru u hodniku ili u ambulanti čekajući da se za njih ukaže mesto i isprazni postelja bili su bolnička svakodnevica.

Knez Mihailo se trudio da Beogradska varoš postane nalik evropskim varošima toga vremena i zato je odlučio da preduzme nešto kako bi Beograd dobio ovu važnu ustanovu. Poklonio je svoje zemljište opštini za bolnicu, a zatim otkupio okolno imanje od Đorđa Cenića za 2.500 dukata kako bi proširio bolnički plac. Deo zemljišta pridodao je i trgovac Ilija Kolarac. Uz zemljište, knez je opštini poklonio svu građu koja je bila spremljena za zidanje njegovog letnjikovca u smederevskom vinogradu. Ipak, nije bilo dovoljno za izgradnju bolnice. Nedostajao je novac.

Foto: secanja.com - Kneževski par bio je pokrovitelj ovog značajnog projekta koji je Beograd od varošice napravio pravim gradom

S obzirom na to da su u to vreme balovi postali atrakcija, kneginja Julija koja je bila na čelu Odbora beogradskih žena pokrenula je inicijativu priređivanja bala sa lutrijom. Članice odbora koje su uglavnom bile gospođe ministarke ili supruge bogatih trgovaca su došle na ideju da pozivnice u isto vreme budu i lutrijske srećke. Poslale su ih po celoj Srbiji i ko god je želeo, mogao je da pošalje neku vrednu stvar. Darodavci nisu bili obavezni da dođu na bal, ali su slali poklone. Srećke su prodavane u nekoliko beogradskih kafana iako kupovina srećke nije istovremeno predstavljala ulaznicu za bal. Predmeti koji nisu podeljeni na lutriji, kasnije su prodati.

Balovi su se održavali uglavnom zimi kada je svet u dokolici. Bal sa lutrijom i prilozima za izgradnju bolnice priređen je 11. februara 1865. godine, u hotelu "Srpska kruna" u Uzun Mirkovoj ulici.

Zime su tada bile mnogo hladnije nego danas, a toga dana, sneg je bio toliki da umalo nije otkazan svečani bal. Srećom, neko se u poslednjem momentu setio da pozove u pomoć eskadron konjice koji je nekoliko puta projahao do hotela. Zvanice su na bal uglavnom stigle pešice po utabanom snegu jer javnog prevoza nije bilo, a samo je nekoliko Beograđana imalo sopstveni fijaker.  

Foto: Arhiv NBS - Kafana "Srpska kruna" početkom 20. veka 

Robinzon Kruso i kavez za ptice

Bal su otvorili knez i kneginja. Narodno kolo je bilo najomiljenija igra. Knez je poveo, kneginja do njega. Tokom večeri svirale su se i okretne igre po tadašnjoj modi kao što su valceri i polke.

Zvanice su bile ministri i oficiri, ali i trgovci, abadžije, sodadžije – uglavnom dobrostojeći ljudi. Poseban poziv bio je upućen višim austrijskim oficirima iz Zemuna i Pančeva, ali i turskom paši, i zapovedniku garde. Sve ove zvanice su se pojavljivale i na ostalim opštinskim balovima, ali su se na ovom balu slobodnije osećale jer nije bilo prevelike uštogljenosti.

 

Svi važni i uticajni građani Beograda i Srbije su bili na balu. Gospoda ministri u frakovima i beogradski trgovci u odelima. Zanatlije su bile obučene u nove pantalone od čoje, a gospođe činovnika i trgovaca su se šepurile u svilenim haljinama ukrašenim dukatima preko kojih su još nosile delove srpske odeće. Retko koja je bila bez fesa ili tepeluka na glavi.

Prilozi su bili i više nego raznovrsni. Knez Mihailo je priložio zlatan sat sa lancem, dva zlatna dugmeta s dijamantskim biserom i englesku fotelju najmodernije izrade. Žena beogradskog muhafiza Ali Riza-paše poklonila je persijski šal, jagluk vezen zlatom, vezenu maramu, zlatom vezene papuče, dve brojanice od ćilibara i zlatom vezenu bošču. Jedan građanin Kragujevca poslao je pola akova šljivovice u buretu sa ornamentikom. Poznati putopisac Ljuba Nenadović priložio je sliku ruskog cara Nikolaja I, dok je ministar prosvete umesto očekivanih knjiga poklonio pušku. Milan Đ. Miličević, čovek koji je ostavio dragocene podatke iz srpske prošlosti, darivao je raritet – knjigu "Robinzon Kruso", štampanu u Budimu 1810. godine. Među darodavcima našli su se svi viđeni Beograđani, ali je bilo i puno običnih ljudi iz unutrašnjosti. Oni su slali suve šljive, duvan, sablje. Jedan seljak iz okoline Topole poslao je kavez za ptice ručne izrade.

Ukupno je skupljeno 1667 dukata, 30 groša i 30 para. Novac je uručen opštini za izgradnju bolnice, a troškove bala u iznosu od 189 dukata snosila je kneginja Julija.

Grafika: Vilhelm Kin - Izgled Varoške bolnice u 19. veku

Izgradnja Varoške bolnice

Iste godine, bolnica je završena i u prisustvu kneza Mihaila predata Opštini na brigu i staranje. Ono što je bila najveća mana bolnice je to što projektant nije znao osnove medicine, te je bolnica imala dosta nedostataka, čak i higijenskih. Ipak, ova bolnica, nazvana Varoška bolnica, bila je dugo godina naša najveća i najbolja bolnica. Izdržavana je gradskim budžetom iako su se tu lečili bolesnici iz svih krajeva Srbije. Posle nekoliko godina rada, državna kasa je preuzela brigu o njoj i proglašena je za Opštu državnu bolnicu. Kasnije se u toj zgradi nalazila očna klinika, a sada su tu prostorije Srpskog lekarskog društva. U vreme kada je bila podignuta, bila je na kraju grada, bez ulice i broja. Ulica u kojoj se zgrada nalazila, danas nosi naziv Džordža Vašingtona.

Foto: Beogradske opštinske novine - Impozantni svečani ulaz u Varošku bolnicu 1930-ih godina

Beograd nije više mala varoš. Ipak, stiče se utisak da su bolnice i dalje premale. I danas smo svedoci uzaludnih i nepotrebnih objašnjenja kada je lista čekanja predugačka ili hitan pregled zakazan za nekoliko meseci. Darežljivi kneževi su, ipak, samo deo istorije, a i sama reč bal zvuči bajkovito. Čini se da nam jedino preostaje da se ugledamo na nekadašnji Odbor beogradskih žena i osmislimo neku novu, savremenu lutriju sa balom.