Mnogi kažu da je beogradsko Novo groblje pravi muzej istorije prestonice na otvorenom. Među redovima znanih i neznanih izdvaja se kapela pred kojom večnu stražu drže četiri mermerna vojnika.

U njoj počiva Radomir Putnik, proslavljeni vojskovođa i prvi srpski oficir sa činom vojvode.

Ono što nigde nećete pročitati je priča o tome kako je i njegovo poslednje putovanje od Nice do kapele u Ruzveltovoj ulici bilo popločano nemarom i zaboravom.

Kreće se lađa francuska…

Prvi svetski rat je, slavom ovenčani komandant Vrhovne komande srpske vojske, Radomir Putnik dočekao na oporavku u inostranstvu. Godine i nikad do kraja zalečene bolesti slamale su lagano slavnog vojskovođu. Ipak, na vest o ratu vraća se u Srbiju i počinje pripreme za odbranu zemlje. Njegova odluka da decembra 1914. godine povuče vojsku iz Beograda i tako skrati front, izazvala je prave kontroverze, koje je odbacio opaskom da se prestonica ne gradi na mestu pogranične karaule. Ispostaviće se i da su, i taktičko povlačenje i opaska bili više nego tačni. Posle nepune dve nedelje, srpska vojska pobedonosno se vraća u Beograd, nanevši Austrougarima poraz o kome je brujala čitava Evropa.

U početku uspešna u odbrani, srpska vojska izmučena dugim ratnim godinama, morala je samo godinu dana kasnije da donese najtežu odluku i odstupi prema Albaniji. Ovu tešku naredbu, da se sačuva bar ono što može, donosi upravo vojvoda Putnik.

Foto: Wikipedia

Zapisi iz tog perioda slikaju prizor ostarelog ratnika koga na ramenima nose verni vojnici. Jer, iako sa činom i slavom, Putnik je od svojih studentskih dana bio omiljen među podređenima zbog svoje skromnosti i čovečnosti. Govorili su da ni u momentima najtežih napada bolesti i opšte bezvoljnosti nije odustajao od dizanja morala vojske i planova za povratak u zemlju. To mu njegovi vojnici nisu zaboravili, te su ga, iako i sami izmučeni glađu, ranama i bolešću, prenosili na improvizovanim nosilima preko gudura Albanije. Napokon, srpska vojska krajem decembra 1915. godine stiže na obale Jadranskog mora, odakle umorne vojnike saveznici prevoze na Krf na oporavak.

Na grčkom ostrvu se zdravstveno stanje vojvode donekle popravlja. Tu mu stiže i vest koju nije očekivao. Dobija je ni manje ni više od ćate koji mu isplaćuje platu, ali bez dodatka za načelnika Vrhovne komande. Upravo tu, na način koji ne priliči ni nemarnom oficiru, a kamoli najvećem srpskom ratniku, saznaje da je smenjen sa mesta načelnika Vrhovne komande. Na njegovo mesto postavljen je general Petar Bojović, a vestu o tome niko se nije udostojio da mu prenese.

Ponižen, razočaran, oboleli vojvoda moli kralja da mu da određenu apanažu i dopusti odlazak u Nicu na lečenje, gde je klima bila povoljnija.

Foto: Wikipedia / Rista Marjanović - Nosiljka sa vojvodom Putnikom napušta Ljum

Hladni zaborav daleko od doma

Naporno putovanje brodom ostaviće teške posledice na Putnikovo zdravlje. Iako je na početku izgledalo da ide nabolje, početkom 1917. godine zdravlje mu se ubrzano pogoršava. Umire 17. maja iste godine u Nici.

Uz najveće državne počasti, održana je sahrana, odnosno opelo, a kovčeg sa telom vojvode Putnika položen je u Rusku kapelu. Bilo je predviđeno da se po oslobođenju prenese i dostojno sahrani u Beogradu. Ono što niko u tom trenutku nije mogao da predvidi da će ovaj čin čekati gotovo deceniju.

Naime, iako je posle pobede i stvaranja nove države ime vojvode Putnika slavljeno, nova SHS vlast se i dalje nemarno odnosila prema ostacima velikana. Umesto veličanstvenog pogreba, kovčeg je prvo bio izložen u Ruskoj kapeli, da bi posle nekog vremena bio premešten u podrum i gotovo potpuno zaboravljen.

Hroničar Beograda, novinar Nikola Trajković prilikom svoje posete Nici krajem 1925. godine opisuje jadno stanje u kome je zatekao ostatke Putnika. U tami hladne privremene grobnice, pronalazi kovčeg prekriven nekom tkaninom, za koju se ispostavilo da je izbledela srpska trobojka. Preko nje bili su postavljeni sasušeni venci i krst sa vojnikovim imenom. Od starešine crkve saznaje da kapelu povremeno posećuju neki Srbi, uglavnom bivši ratnici, kako bi odali počast generalu. Od srpskih vlasti, gotovo niko.

Daleko od doma, zaboravljen i još uvek nesahranjen, u memli podruma kapele vojvoda je čekao povratak kući.

Napokon ispravljena nepravda

Ovaj izveštaj izazvao je pravu buru u beogradskoj javnosti. Javljaju se njegovi bivši studenti, sada i sami uvaženi vojnici, bune se njegovi ratni drugovi, narod koji ga je voleo, intelektualci, viđeniji građani. Pod pritiskom, Narodna skupština aprila 1926. godine donosi zakon kojim se predviđa dodela počasti značajnim ličnostima naše skorije istorije.

Ovim je bio predviđen i ambiciozni projekat izgradnje svojevrsnog Panteona u Beogradu, u koji bi bili preneseni ostaci najistaknutijih srpskih i jugoslovenskih heroja. Postojao je čak i plan da se ova građevina izgradi na Kalemegdanu, ali zbog nedostatka novca nikada nije realizovan.

Kompromis je pronađen u prenosu i sahrani velikana na Novom groblju. Pored Putnika, odlučeno je da se istom prilikom sahrane Stojan Novaković i Andra Nikolić, te još sedmorici narodnih poslanika koji su umrli u tuđini tokom Prvog svetskog rata. Svečanost je zakazana za 2. novembar 1926. godine. Ali…

Foto: Wikipedia / Sahrana vojvode Putnika u Nici 

Ni poslednje putovanje nije prošlo bez trzavica

Birokratija i sveopšti javašluk još jednom su se isprečili na vojvodinom putu. Iako je srpska delegacija prispela u Nicu, dobila dozvolu francuskih i italijanskih vlasti i organizovala prenos brzim vozom, o tome nije bio obavešten italijanski konzulat u Nici koji odbija da iza dozvolu za prenos tela kroz Italiju. U mučnom natezanju koje je usledilo, nesporazum je razrešen, kovčeg je spremljen. Ali... još jedna prepreka.

Naime, pošto su u međuvremenu javnost saznala ko je heroj koji je počivao u njihovom gradu, delegacija odlučuje da ispuni molbu gradonačelnika Nice i, uz neplanirano odlaganje, dopusti svečani oproštaj građana Nice od vojvode. Ovo odlaganje istovremeno je izazvalo i nestrpljenje i zapanjenost beogradske javnosti, koja je Putnika videla samo kao svog.

Napokon, u sredu 3. novembra, pošto je u međuvremenu opelo pomereno jer je u Francuskoj bio neradni dan zbog praznika Svih svetih, vojvoda Radomir Putnik je napokon mogao da doputuje kući.

Na poslednje putovanje ispratili su ga i građani Ljubljane i Zagreba, gde specijalni voz zastaje. Slava u tom trenutku nije znala za granice.

Napokon, posle dugih 9 godina, vojvoda Radomir Putnik stiže u Beograd u kasnim časovima 5. novembra 1926. godine. Dva dana kasnije, uz opelo koje je održao patrijarh Dimitrije uz sasluženje 35 sveštenika, prisustvo kralja Aleksandra, članova vlade, predstavnika Beogradske opštine i naroda, vojvoda Putnik, Stojan Novaković i Andra Nikolić sahranjeni su na Novom groblju.

Nad Putnikovim grobom je 1929. podignuta veličanstvena kapela srpsko-vizantijskom stilu, po planovima arhitekte Aleksandra Vasića. Na njoj je uklesano: „VOJVODI PUTNIKU ZAHVALNA OTADŽBINA“. Svakako mali znak iskupljenja za sve nepravde koje je namučena duša velikog ratnika trpela.