Sredinom devetnaestog veka beogradske noći bile su obavijene tamom. Tek tu i tamo po neki fenjer klatio se u rukama slučajnih prolaznika i osvetljavao prestoničku kaldrmu. S kraja 19.veka Beograd nije bio baš siguran grad, pogotovo u "u gluvo doba noći". Beše to vreme kada se "beli grad" približavao broju od 55.000 stanovnika.

"Pošten svet noću spava"

U vremenu turske dominacije, Beograd nije imao uličnu rasvetu. Mrak i tama predstavljali su idealan ambijent za lopove i ulične "apaše", pa su neretko dućani bili pljačkani, a slučajni prolaznici maltretirani po prestoničkoj kaldrmi u noćnim časovima. Zato i ne čudi da je inicijativa da se "osvetli" prestonica stigla upravo od beogradskih dućandžija. 

To je i vreme početka izgradnje varoši beogradske pod knjazom Milošem Obrenovićem, koga pismom 27. aprila 1830. godine obaveštava tadašnji upravnik policije Petar Lazarević : "Trgovci ovdašnji, koji dućane drže više puta pretstavljali su mi tužbu na pazvante da čaršiju ne čuvaju, a više puta dućani su razbijani od lopova. A oni badava plaću primaju, od svaka dućana po trideset para, i po dvadeset para. Govore da bi voleli da mi postavimo našu patrolu i da plaćaju kao što su pazvantima plaćali. Ja odma učinim naredbu te se naruče 10 fenjera, pak na svakom ćošku, svaku noć, da gore. Trošak za fenjere i sveće, što će goreti naplaćivaću od dućandžija. Jednog pandura policija ima, a uzeću još jednoga koga će varoš plaćati da svaku noć sa policijom idu u patrolu i da dućane od vatre čuvaju".

 Ovo pismo je i dokaz da su prvi beogradski fenjeri zasvetlili na ulicama prestonice 1830. godine. Šta se dogodilo u međuvremenu, nije poznato, ali je znano da već 1846. godine netragom nestali i u varoši beogradskoj je ponovo zavladao mrak. 

Beogradske neosvetljene noći bile su česta tema opštinskih sednica, al i tadašnje štampe. Tako "Serbske novine" u novembru 1846. godine pišu da je "zaista nepristojno za građane beogradske da u glavnoj varoši Knjaževstva serbskog nema još ni jednog fenjera noću". Jer po ondašnjim shvatanjima "pošten svet noću spava". Nije bilo razloga osvetljavati sokake i ulice za "noćne ptice", sumnjivce koji noću lutaju, za bekrije koji se kasno vraćaju iz kafana i bircusa. A odlazak na nekakvo javno noćno okupljanje, zabavu, bal, obrazlagali su time da nije teško poneti fenjer. 

I dok su se odbornici nadmudrivali, po podacima "Srbskih novina" iz 1856. godine, u celom Beogradu ukupno su bila dva opštinska fenjera: jedan je bio na Terazijama, a drugi na Opštinskoj kući. 

Svetlo na beogradskoj kaldrmi u većoj količini počinje da sija dolaskom Nikole Hristića na mesto upravnika grada, te nabavkom šest novih fenjera. Iza svega je stajala računica. Naime, gradski oci izračunali su da će nabavka fenjera koštati hiljadu forinti, što je bila poprilična suma. Kako ne bi opteretili tradicionalno praznu opštinsku kasu, odlučeno je da trošak nose stanovnici ulica u kojima su postavljeni fenjer, njih 400, dok će opština da plaća godišnje održavanje. I tako je započeta praksa samodoprinosa kada su pitanju komunalni radovi, koja i do danas postoji. 

 Beograd tog vremena polako poprima obrise "evropejskih" gradova, pa je početkom decembra iste godine upravnik naredio da "do Nove godine sve gostionice, mehane i kavane moraju ispred svojih radnji postaviti fenjere, koji ima da se pale predveče i ne smeju se gasiti do deset sati uveče".  Negde u vazduhu "visila" je pretnja da će se u suprotnom neposlušnim radnje zatvoriti. Upravnik Nikola Hristić važio je za energičnoga čoveka čije naredbe valjalo izvršavati. Tako je za Novu godinu 1857. godine u prestonici osvanulo tri stotine šezdeset novih fenjera. Znalo se tada reći da je varoš beogradska bila "sjajno osvetljena".

Od fenjera do elektrike

Bilo je to vreme kada su se naredbe gradske vlasti poštovale i izvršavale, što pokazuje  naredba iz 1860. godine. Nikola Hristić izdaje naredbu koja glasi: "samo otmeni gosti mogu se zadržavati po kafanama do 11 sati uveče, a posle tog vremena niko se ne sme naći na ulici bez fenjera." Svi ostali su najkasnije do 9 sati uveče morali da budu kod svojih kuća.

Fenjerdžije su imale zadatak da pale javno osvetljenje, za koje su najpre koršćene sveće "milikerc", potom ulje i na kraju gas. Fenjerdžije su, čim padne mrak, kretale u varoš sa kantom "gasa" (petroleja) i merdevinama na ramenu. Procedura je bila jasna: fenjerdžija bi lampe punio petrolejom, garavi cilinder bi se očistio, najčešće prstom, fitilj se izvukao onoliko da se može zapaliti. I lampa je gorena onoliko, koliko je bilo petroleja u njoj.

U izveštajima tog vremena ostalo je zapisano da je u Beogradu 1884. godine postojalo "611 opštinskih i 285 mehandžijskih fenjera koji se svi ukupno pale svake večeri". Godine 1891. opština Beograd imala je 16 angažovanih fenjerdžija, dok se petrolej koristio kao gorivo.

Sa tih 300 fenjera Beograd je 1892. godine sačeko ulično osvetlenje, koje je godišnje koštalo Opštinu oko 40.000 dinara.

Narodno pozorište u punom svetlosnom sjaju

Kada se sa uličnog osvetljenja prešlo na osvetljavanje zgrada, prva instalacija bila je postavljena u zgradi Narodnog pozorišta, 1869. godine. Kako bi se obezbedio stalni dotok gasa, nedaleko odatle, na uglu Dositejeve i Ulice braće Jugovića izgrađena je gasara koja je pozorište snabdevala potrebnim količinama gasa. Prilikom otvaranja obnovljene zgrade Narodnog pozorišta, zgrada je osvetljena sa dva velika fenjera na samom ulazu, zasijala u svom pravom sjaju. 
A tadašnji Beograd i Beograđani u zamahu izgradnje grada u jednu od evropskih prestonica, do koje će mnogo vode proteći i Savom i Dunavom, ali pre mnogih tih istih evropskih i svetskih metropola dobilo je električnu rasvetu.

O tome kako je Beograd dobio električno osvetljenje i kako je postao grad svetlosti, čitajte u sledećem nastavku...