Ako mislite da su jadikovke zbog komunalnog javašluka novog datuma, pogrešili ste. Manje više isti pogled na beogradsko stanje imali su i stanovnici prestonice na samom prelazu vekova. Ovaj put su potpisnici jadikovke bili - Dorćolci. 

Za sve je krivo predgrađe

Istorija kaže da je jedno od prvih naselja na teritoriji Beograda nastalo na mestu današnjeg Dorćola. Od tih davnih vremena pre 2 milenijuma do danas, ovaj kvart je bio centar trgovine čijim su ulicama šetao šarenoliki svet koji je u grad ostigao sa raznih strana. Ali kako je Beograd rastao, tako je naselje polako gubilo svoj sjaj. U takvom stanju ga zatiče novinar “Malog Žurnala” koji u svom nadahnutom članku daje pregled situacije:

“Razvukli su varoš od Mirijeva i Mokroluškog Potoka, a centar toliko napustili, da se upravo ne zna, da li je gora kaldrma, ili slika od straćara pojedinih kapitalista, koje štrće na najuglednijim mestima Beograda.

Da u ovoj stvari - bolje reći o neradu i nehatu naših opštinskih otaca progovorimo, dao nnam je povoda vapaj građana dunavskog kraja, u kome su dva najstarija kvarta, dorćolsi i palilullski.”

Da bi naglasio očaj stanovnika Dorćola, novinar daje i slikovit opis: “Oba ova kvarta zadržali su svoj tip i estetiku iz doba cara Avgusta, kojoi je Beogradom vladao još pre četiri stotine godina”. 

Imamo ideju - pristanište

Ovako stanje postalo je krajnje nepodnošljivo, te je udruženje građana Dorćolaca odlučilo da problem reši na krajnje jednostavan način - apelom na beogradske vlasti da se izgradi pristanište. Da, dobro ste čuli. Početkom 20. veka u Beogradu se luka nalazila samo na Savi, dok je ona dunavska sasvim izgubljena. Kako se navodi u tekstu, jedino sećanje bilo je sačuvano u biografiji Dositeja Obradovića, gde je stajalo da ga je Karađorđe dočekao u Beogradu na dunavskom pristaništu. 

Ne treba reći da ovo nije bio prvi pokušaj Dorćolaca da „poguraju stvar“. Raniji pokušaji završavali su se uglavnom neslavno, zagubljeni u lavirintu birokratije, ali ovaj put nisu hteli da odstupe ni jotu. Kako bi doskočili gradskim vlastima, preskočili su par stepenica i inicijativu za obnovu pristaništa podneli direktno Ministru narodne privrede.

Kome smeta jak Dorćol?

Plan je bio jasan i jednostavan. Početkom krajem 19. izgrađene su prve fabrike na Vilinim vodama, pojasu uz dunavsku obalu, te je po tvrdnjama Dorćolaca to bio jasan signal da je neophodna izgradnja novog pristaništa koje bi olakšalo dostavljanje materijala u fabrike. Primedbu da bi putnici namernici u tom slučaju prolazili kroz šaš i poljane koje su okruživale fabrike, pobili su argumentom da bi dalji razvoj rečnog saobraćaja i industrije doveo do izgradnje modernih radničkih naselja, te bi prvi susret posetioca bio upravo sa novim, savremenim Beogradom.

Apelovali su i na finansijsku svet nadređenih, pozivajući se na to da bi u slučaju dva pristaništa došlo do još bržeg razvoja trgovine i privrede, te bi i mršavi državni prihodi bili veći. I ne samo to: „sa moralne strane, sačuvali bi se građani varoši Beograda od raznih zaraznih boleština, pošto se danas s pravom može reći, da su profili oko Dunava leglo za razvijanje sviju bakcila.“

Mada su argumenti Dorćolaca bili jaki i ubedljivi, sa druge strane nalazila se jaka opozicija. Pre svega su protivnici bili krupni kapitalisti, koji su uz Savsko pristanište izgradili pravu privrednu imperiju. Deljenje kolača sa drugim kvartom, nije im išlo na ruku. Ali, daleko zanimljiviji protivnik bilo je samo srpsko brodarsko društvo, koje je smatralo da srpski brodovi nemaju mogućnost da plove na Dunavu.

I na ovu su dovitljivi građani imali odgovor. Rešenje se nalazilo u prvom članu zakona o brodarskom društvu koji je navodio je svrha društva „da se saobraćaj na Savi i Dunavu, pored srpskih obala, olakša i time srpskoj trgovini na ovim rekama da što veći polet“.

Ova inicijativa, ma koliko nadahnuta bila, imala je očekivani kraj. Izgradnju dunavskog pristaništa sprečio je prvo Veliki rat, pa razvoj Beograda ka periferiji, te još jedan rat. Dunavsko pristanište ipak je zaživelo i to 1957. godine, gotovo pola veka kasnije, kada je započela izgradnja Luke Beograd.

Mada je malo verovatno da je iko od potpisnika doživeo da vidi ostvarenje inicijative, ne može se reći da neke ideje iznesene u njoj nisu bile gotovo proročke. Jer zaista, one poljane oko fabrika zaista su vremenom načičkane radničkim stanovima, koji su danas, usled čudljive beogradske stambene politike postale gotovo elitni deo grada.