Da li biste poverovali jednom četvoronožnom stvorenju – onom koga ponosito nazivate svojim najboljim prijateljem – ako vam rekne koju reč o tome šta je sve čovek rad učiniti u ime ljubavi?

Odmah da vam kažem, ovde nema mesta sumnji. Jer, ipak je – pored drugih pasa – i čovek najbolji prijatelj jednog psa. Ukoliko vam to nije dovoljno, neka posluži saznanje da i istorija ovu priču pamti kao jednu od najlepših romansi Beograda. Ista bi čak mogla stati rame uz rame sa sagom o Romeu i Juliji; pa ipak, ovu se još niko nije dosetio pretočiti u književni klasik.

Stoga bih vas, kako to red nalaže, najpre morao upoznati sa njena dva glavna junaka. Oni nisu, poput Šekspirovih, bili od uvaženog plemstva, mada je najbolji moj prijatelj, Đorđe Zagla, svakako od onih čiji su junaštvo i domišljatost i te kako vredni pomena.

Elem, još davnih dana kad su Osmanlije svojatale Balkan, u Srbiju je iz Makedonije prispeo moj prijatelj Đorđe. I rešio je odmah da se hrabro usprotivi Turcima: stupio je među borce u Prvom srpskom ustanku. Nije se taj, vala, dao olako zastrašiti – pogotovo onda kada je, u jednoj bici na Suvodolu (što beše godine 1809), upao među neprijatelje i zasuo ih turskim uzvicima! Ovi su se, pak, pošteno smakli, a moj je prijatelj to iskoristio da ih još poštenije desetkuje. Uzvratili su, međutim, i Turci istom merom... Đorđa su uspeli raniti u trbuh, i mada je i pre umeo izvući deblji kraj, i ovu je tešku ranu junački preboleo.

U međuvremenu se zbilo da su Turci i Srbi odlučili sklopiti primirje. Napokon je i Đorđe mogao predahnuti od borbi, ne sluteći u tom trenutku da ga očekuje jedna potpuno drugačija, gotovo sudbinska. No, ova je u svojoj neizvesnosti bila kudikamo slađa, jer slučaj je hteo da baš u doba ratnog zatišja Đorđe upozna svoju Juliju.

Foto: Pasqual Sébah - Turska dama iz 19. veka

A samo upoznavanje njihovo beše dovoljno čudnovato da usprkosi odveć sumornim okolnostima sukoba dva naroda. I može biti da baš zbog toga priča koju vam kazujem ostaje vredna pamćenja. Tako se jedared dogodilo da je put moga prijatelja naveo pokraj kuće jednog turskog gospodina. Bio je taj gospodin već u poznim svojim godinama, ali to mu nije zasmetalo da oženi vrlo mladu devojku po imenu Badža.

Da li zbog pravila vere ili saznanja gospodinovog o lepoti svoje izabranice – tek, Badžina lepota nije se dala nazreti van zidova ove kuće. Naročito je tako bilo za vreme ratom ophrvanog Beograda – tada je Badža bila osuđena na skučen život unutar muževljevoga doma. Od spoljnjeg sveta delilo ju je prozorče sa rešetkama, dok i sama kuća beše opasana visokim zidinama.

Pomenuto primirje, ipak, donelo je nešto slobode i junakinji naše priče. Sada je napokon i Badža mogla češće proviriti kroz prozorska okna. I sva lepota što ju je njen gospodin čuvao za sebe, dopala je pogledima mog prijatelja Đorđa.

Isprva jedared pa dvared, a potom svaki put iznova, pogledi njihovi susreli bi se kadgod bi Đorđe prošao kraj Badžine kuće. Ni jedno nije ostalo ravnodušno na ova tiha susretanja dva para radoznalih očiju. Pogledima su se zatim pridružili i osmesi, što beše dovoljno da iz njih ponikne jedna neobična ljubav bez reči i glasa.

A takve su ljubavi, sasvim izvesno, trajnije i jače od onih brbljivih i glasnih što se celom svetu daju na znanje. I tu se, kao što naslućujete, krio sledeći zaplet. Đorđe i Badža su, naime, silno hteli jedno drugom iskazati ljubav. Međutim, o sastajanju nije bilo ni reči – a i da je bilo, pitanje je kako bi se sporazumeli kada nisu znali jezik onog drugog.

Čak ni pisma nisu mogli slati pošto nisu umeli da pišu. To je sve značilo da su, žele li se upoznati, morali smisliti prigodnu alternativu. Može li biti da je postojao kakav nemušti jezik, kojim bi dvoje zanesenih makar prećutno ustvrdilo ono što već zasigurno znaju?

Foto: Arhivska fotografija - Stari Dorćol

A prijatelj moj Đorđe, mada nije pričao turski, poznavao je jedan jezik što ga je malo ko razumeo. To je bio jezik cveća – jedan naročiti rečnik koji su sve turske žene znale kao svoj rođeni. Zaista to beše lepa misao: dozvoliti jednom cvetu da izrekne nečiju ljubav. Sada je trebalo rešiti kako tu misao uputiti Badži, jer ne bi valjalo da ko posumnja u skriveni razgovor dvoje mladih.

I tada se Đorđe dosetio izvanrednog rešenja: ko bi u ovom slučaju mogao bio poverljivijim izaslanikom do njegovog najboljeg prijatelja?

Vidite, ja, kao obično pseto, ne razumem jezik jednog čoveka ili kakvog cveta. Ali razumem šta znači biti veran prijatelj – a to je, sasvim sigurno, dobro znao i Đorđe. Tako sam i ja dobio naročitu ulogu: kao specijalni izaslanik Đorđev, imao sam njegovoj Badži prenositi misli u obliku cveća.

A moj je prijatelj bio dovoljno domišljat da mi pomogne da to izvedem. Tamo gde bi kroz vratanca bacio meso ili kosti, tu sam i ja naučio da je to ulaz u Badžinu baštu. A i Badža me je, moram priznati, lepo dočekivala: uvek bi me pomilovala i dala mi krišku šećera.

Lako je bilo navići se na tako prijatan tretman. I sad kad sam naučio put do Badžine kuće, mogao sam pomoći Đorđu da izrekne ljubav svojoj dragoj.

 Foto: Arhivska fotografija - Branislav Nušić prvi je zapisao ovu neobičnu ljubavnu priču jedne Turkinje i jednog Srbina u Beogradu s početka 19. veka

I nije mi bilo teško svako malo odlaziti do Badže. Oko vrata bih poneo krpicu u koju bi moj prijatelj stavio jedan cvet. Badža bi ga uzela, a onda bi u istu krpicu stavila drugi cvet i poslala ga Đorđu. Tako sam postao nesvakidašnjim učesnikom ove cvetno-ljubavne diskusije, noseći u svom zavežljaju svakojake biljke. Recimo, Đorđev karanfil Badži bi rekao:

"Znaj da si u mome srcu!"

A ona bi mu uzvratila: "Davno na tebe mislim!", vrativši mome prijatelju struk nane. Kada je Đorđe, pak, hteo reći:

"Ti si moja, ti si samo moja" – poslao bi za svoju dragu bosiljak. Na to sam mome prijatelju imao odneti neven, jer mu je Badža htela odgovoriti:

"I ti si moj dragi!"

Reći ću vam u poverenju: ljubav što je jedan cvet ume iskazati odista je izvanredna. Potom su ovi razgovori postali kudikamo ozbiljniji: kad sam Badži jednom prilikom odneo komadić kreča, to joj je Đorđe poručio:

"Il' me ljubi, il' me se okani!"

Badža je odgovorila poslavši mu pramen svoje kose, a moj je prijatelj znao da to znači:

"Uzmi me na svoje grudi i bežimo!"

Očito je bilo da su ovo dvoje iznašli valjani način sporazumevanja. Nisam tada umeo da naslutim koliko će se razgovor odužiti, sve dok Badža mom prijatelju ne posla zrno pasulja. A misao iza te pošiljke glasila je:

"Izvol'te k meni noćas!"

Od tad pa na dalje, umesto mene bi kod Badže odlazio moj prijatelj lično. Nisam više tako često išao do nje, a i šećera sam dobijao ređe no inače. Međutim, ako mene pitate, ono što je važno jeste da je moja izaslanička misija uspešno okončana.

A upitate li mog prijatelja, on bi vam zasigurno ustvrdio da je najveća ljubav njegova bila Badža. No, baš kao što često biva sa velikim ljubavima, i njihova beše od onih što se nisu svršile čuvenim "živeli su srećno do kraja života". Badža se, naime, nakon nekog vremena sa svojim starim gospodinom iselila iz Beograda. Moj prijatelj Đorđe, pak, doživeo je duboku strarost i umro 1847. Tako je nesvakidašnja ljubav njihova ostala tek u sećanju retkih, sve dok se ko ne privoli od nje načiniti doličnu pripovest.