Nije nezapamćeno da neki posredni ili neposredni dokaz dođe glave zlikovcima, te smesti i zabravi ih iza rešetaka. U ovom slučaju to je bila ništa drugo nego stara violina. Upravo ona je došla glave neuhvatljivoj bandi lopova kojoj čak ni sama policija uz sve napore nije mogla da stane na put.

Pljačkama nikad kraja

Tokom zime 1932. godine svakog bogovetnog dana dešavala se pljačka nekog stana širom Beograda. Modus operandi je bio kristalno jasan i uvek istovetan: provalnici bi uz pomoć svog vernog pomoćnika kalauza obijali stanove usred bela dana u vreme kada su ukućani obično bili odsutni - da li na poslu ili u školi ili u kupovini. U tih nekoliko studenih meseci izvršili su preko osamdeset krađa.

Policiji nije manjkala upornost ni želja da ove nitkove izvedu pred lice pravde, ali svi njihovi pokušaji da im dopadnu šaka bili su uzaludni. Dok su se ostali kriminalci ređali kao na traci jedni za drugima u policijskim stanicama, ovoj družini nije bilo ni traga. Problem nije ležao u odsustvu dokaza, šta više, njih je bilo na pretek: od tragova obijanja kalauzom do otisaka prstiju počinilaca.

Verovali ili ne, u prilog im je išla nehajnost žrtava. Naime, mnogi Beograđani bili su nemarni, tj. nisu smatrali za shodno da obaveste nadležne organe da su opljačkani. U nedostatku informacija, čuvari javnog reda i mira nisu znali za kakvim dragocenostima da tragaju prilikom obilazaka mesnih zlatara i zalagaonica. To je glavni razlog zašto je ova lopovska banda toliko dugo slobodno ordinirala po glavnom gradu.

Pogrešna skupocena violina

Pustošenju domova u varoši verovatno ne bi bilo kraja da se hulje nisu nameračile na krivi stan i gudački instrument. Sve išlo po planu, tj. šablonu - po dnevnom svetlu upali su u rezidenciju g. Riharda Vajtmajera, znamenitog muzičara Narodnog pozorišta, pretalaškali je, zagrabivši usput predmete koji su im se učinili kao najvredniji i ćutke izašli. Među njima bila je i jedna starinska violina procenjena na 25.000 dinara.  

Ugledavši ispremetano domaćinstvo, vlasnik se brže-bolje latio slušalice i brojčanika, te obavestio krivičnu policiju o zlodelu koji ga je dočekao na razvaljenim vratima. Po izrečenom opisu, gospodi u plavom kao iz topa je sinulo o kome je reč - da se radi o skupini pljačkaša koje mesecima nikako da ščepaju. No, za razliku od prethodnih prijava, sada su imali predstavu šta treba pomno da traže.

Raštimovani za tili čas

U prvih nekoliko dana od zločina sreća im se konačno osmehnula. Dobili su dojavu iz lokalne zalagaonice da jedan mladić nastoji da unovči violinu. Bila je to violina g. Vajtmajera, a prodavac je bio izvesni Nikola Isajilović, 20-godišnji bravar, odavno znani prestupnik, koji je za svojim pojasom već imao tri osude zbog pljačke.

Iz istih stopa na poprištu su se stvorile policijske snage. Naizgled golobradi momak bio je na licu mesta lišen slobode. Kako je bio uhvaćen sa ukradenim predmetom, nije imao kud. Naprečac je razvezao jezik i odao svoje saučesnike. U pitanju su bila dva njegova vršnjaka, koji su skupa sa njim harali prestonicom.

Narednih dan-dva druga dva obijača bila su privedena. Kelner Budimir Živanović i bravarski radnik Stevan Radić prilikom hapšenja zatečeni su zajedno sa nestalim stvarima. Više nije bilo nikakve sumnje da je policija pronašla odgovorne za silna razbojništva širom Beograda i to sve zahvaljujući malenoj violini koja se isprečila i odsvirali im svoje.

Saterani u ćošak, suočeni sa optužbama i dokazima, na saslušanju su priznali više od osamdeset krađa. Zanimljivost koja se bode oči jeste da osoba koja nije bila iz bravarskog esnafa je u stvari počinila više od polovine provala. Za preostale je zaslužan tandem zanatlija metalske struke.

Opsežna istraga je pokazala da su oni prvo izviđali stan, pa kada nikoga nije bilo kod kuće, upadali bi unutra, uvek sa stražarom ili dva ispred. Za svaki slučaj, vazda bi prvo pozvonili na vrata. Ako bi neko pak otvorio, pravili su se nevešti, tvrdeći da su došli po pozivu da poprave vodovod.

Sa potpisanim priznanjima na stolu, zloglasni trojac je po kratkom postupku bio osuđen i pospremljen na robiju, ne udahnuvši vazduh slobode poduže vreme.