Bilo je jesenje jutro 1867. godine kada se nad Beogradom razlegla topovska paljba. Narednih sati plotun za plotunom iz francuskih haubica gađao je bedeme tvrđave. Mada je još friško sećanje na događaje iz 1862. godine izazvalo strah varošana od novog turskog napada, povod je ovog puta bio sasvim drugačiji.

Život na vetrometini

Od rimskih legija do kraja 20. veka tvrđava sazidana na belom bregu iznad ušća Save i Dunav zidana je i rušena više od 40 puta. Gotovo da nema naroda i osvajača koji pod njenim bedemima nije skupljao vojsku u pokušaju da je prisvoji za sebe.

Ipak, nekada je ovaj prelazak iz ruke u ruke išao i mirnim, diplomatskim putem. Tako je bilo početkom 1867. godine kada je posle dugih pregovora ugovoren prelazak turskih utvrđenih gradova u srpske ruke. Historija pamti da je knez Mihailo tom prilikom stavio pred sultana ultimatum – kako bi se sačuvao mir u vazalnoj Srbiji, Turci su imali ili gradove predati ili srušiti. Tuci su odabrali predaju, a svečani čin obavljen je aprila 1867. godine na Kalemegdanu čime su Užice, Soko, Šabac, Smederevo, Kladovo i Beograd potpuno oslobođeni od Turaka.

Odmah je pokrenuto i pitanje sudbine tvrđave koja je bila u lošem i ruševnom stanju. Nekadašnji pašin konak postao je sedište Đeneralštab, dok je deo Malog Kalemegdana i Donjeg grada bio je prepušten srpskoj vojsci. Istovremeno, prvi urbanista Beograda, Emilijan Josimović započeo je realizaciju ambicioznog plana kojim je postavljen izgled današnjeg najužeg centra grada. Porušene su manje bitne zgrade, iscrtane i ušorene prve prave ulice, počelo je rušenje Stambol kapije i zatrpavanje šanca koji je opasavao grad.

Golo gradsko polje koje odvajalo Beogradsku tvrđavu i varoš, pak, bilo je namenjeno za pravljenje „divotnog parka“, današnjeg Kalemegdanskog parka koji slovi za jedan od najstarijih gradskih parkova. Cilj je bio da se primene principi savremenog života na gradić koji je kaskao čitav vek za svetom Ali, ovaj projekat je još morao da sačeka.

Politička igra u pozadini

Godina 1867. bila je jedna od najburnijih godina na političkoj mapi Evrope. Monarhijski mastodont, Habsburško carstvo, prolazilo je kroz vreme unutrašnjeg preobražaja. Povod su bili unutrašnji sukobi između mađarskih i austrijskih elita koji su se natezale za prevlast sopstvenih interesa. U njihovom fokusu bila je i Bosna oko čijeg statusa su se i u samoj, sada već, Austrougarsko monarhiji vodili sukobi. U zavisnosti od struje, smatrali su da treba osvojiti Bosnu, ali i ostaviti status-quo i insistirati na tome da Otomanska imperija podrži u svom pokušaju da ovo područje zadrži u svojoj interesnoj sferi.

Poseban problem predstavljalo je i jačanje srpske nacionalne svesti, ali i jugoslovenstva koji je mogao da dovede pripajanja Bosne Srbiji (o čemu se već uveliko pričalo na narodnim zborovima) ili stvaranje Balkanskog saveza. Tu je bilo i pitanje mogućeg učešća Rusiju i proširenje na njenog uticaja na Balkan. U insistiranju na blokiranju Ruskog carstva posebnu ulogu je imalo mađarski premijer Đula Andrijaši, koji je gajio duboku rusofobiju.

Nezavisno jedni od drugih, austrijske i mađarske diplomate su pokušavale da manipulišu stvarima na terenu, leteći između predstavnika južnoslovenskih naroda, nudeći im dogovore po potrebi za „njihovu stvar“. Aktivnost je posebno ubrzana kada je postalo izvesno da je Garašaninova politika pridobijanja gradova uspela i da bi politika koju je izneo u „Načertaniju“ mogla da postane stvarnost.

I mada je knez Mihailo bio naklonjen ovim idejama, postoji mogućnost da je jedan susret između Andrijašija i kneza u Ivanki (Mihailovom posedu nadomak Bratislave) doveo do zaokreta u odnosu kneza prema teritorijalnom proširenju Srbije na Bosnu. Ovo će dovesti i do velikog nezadovoljstva u narodu, političkih progona i pogoršanja ionako loših odnosa između vojvođanskih Srba i matice. Posledica ovoga biće i iznenadno otpuštanje Grašanina iz službe, koje je često pravdano time da se političar protivio braku između knjaza i njegove sestričine.

Miris puščanog dima u zoru

U ovakvoj napetoj atmosferi odigrao se i događaj koji je opisao Nikola Trajković u svojoj knjizi „Spomenar o starom Beogradu“. Naime, Trajković piše da su posle predaje gradova iz Austrije dolazile provokacije koje su govorile o tome da Beograd i njegova tvrđava više nemaju nikakav strateški značaj, te da bi u slučaju napada mogli da budu srušeni u roku od 24 sata.

Čuvši to, knez se odlučio na demonstraciju sile. Na plato na mestu današnjeg Spomenika zahvalnosti Francuskoj dovezene su dve baterije topova iz kojih je u cik zore počela baražna vatra na bastion koji se nalazio pored Karađorđeve kapije.

Prodorni zvuci artiljerijskog bombarodvanja izveli su tek probuđene Beograđane na ulice, koji su u panici tražili izvor svega. Kada su se uverili da se Turci nisu vratili, a da su Austrijanci i Mađari i dalje sa svoje strane Save i Dunava, sa interesovanjem su krenuli ka Kalemegdanu.

Kao i mnoge druge slične situacije u varoši, i ova se brzo pretvorila u opštenarodni događaj. Razmenjivane su teorije o razlozima, padale su opklade da li će bedemi i kada da se sruše, a Debanžovi topovi su gruvali i gruvali. Neke tvrdnje navode da je tokom 24h „napada“ ispaljeno preko 300 projektila.

Posle probe opsade, stanje na bedemima bilo je zapanjujće. Tokom celodnevnog napada srušen je i to ne potpuno samo deo zida dužine 15-tak metara. Time je austrijska teorija o rušenju tvrđave u roku od jednog dana pala u vodu.

Istovremeno, iz Zemuna je došla i protesna nota u kojoj se Srbija upozorava da ovakvo ponašanje neće biti tolerisano, jer je tvrđava samo data Srbiji na čuvanje, a i zbog toga što su đulad mogla završiti na Austrougarskoj teritoriji.

Bilo kako bilo, ova demonstracija moći dovela je do prestanka austrijskih provokacija. Ipak, nije sprečila tragične događaje koji su se desili već sledeće godine.

Veliki Kalemegdan je, pak, potpuno demilitarizovan 1890. kada je formiran park, a ova crtica iz istorije završila na stranicama popularne knjige.