Avgust 2021. godine doneo je puno iznenađenja i radosti u beogradski zoo vrt. Dugogodišnja stanovnica Julka, ženka nilskog konja, na svet je donela mladunče. I dok čekamo da saznamo pol ovog slatke bebe, ostaje nam da se prisetimo njenog pretka, čuvenog Buce, koji je suvereno vladao Vrtom dobre nade skoro pola veka.

Nilski konji i građevinski odbori

Beogradski zoološki vrt osnovan je 1936. godine zahvaljujući zalaganju i doprinosu tadašnjeg gradonačelnika Vlade Ilića. Imućan i uporan, Ilić je svoju poziciju iskoristio da prestonicu malo pogura ka savremenim prestonicama. Na spisku unapređenja, stavio je tada i izgradnju zoološkog vrta, a kako bi pokazao primer drugima, za lokaciju je ustupio svoje zemljište na Malom Kalemegdanu.

Prvi kontigent, atraktivnijih i nikad viđenih na ovom području životinja dospeo je u Beograd avgusta naredne godine. Među njima je bio i jedan američki aligator, koji će uskoro postati jedan od ljubimaca posetioca. Pogađate, u pitanju je čuveni Muja, danas zvanično najstariji živi američki aligator na svetu.

Ipak, ovo nije bilo dovoljno za ambicioznog Ilića. Za samo 2 godine, od skroman 3,5 hektara vrt narasta na sedam, te pripajanjem dela Donjeg grada na čak 14 hektara. Poređenja radi, današnji vrt ima tek 6 hektara. Pored proširenja smeštajnih kapaciteta, razmatra se i dovođenje novih životinja. Tako već maja 1938. godine beogradsko „Vreme“ objavljuje vest da je na sednici beogradske opštine donesena odluka da se osnuje građevinski odbor, ali i ono još važnije – da se pokrene nabavka nilskog konja i započne izgradnja skloništa i odgovarajućih bazena za potrebe ove egzotične životinje.

Foto: UB "Svetozar Marković" / "Vreme" - Buca iz mlađih dana

Hedonista koji je voleo češkanje

Što je zamišljeno, to je i učinjeno. Već avgusta iste godine saznajemo da je iz Pešte u Beograd pristigao zanimljiv tovar. U njemu se nalazili zebra, divlja svinja, somalska ovca, nutrija i najzanimljiviji primerak – nilski konj.

I pre dolaska u Beograd, ovog nilskog konja pratila je priča da je napao svog čuvara, te da je zato ekspeditivno otpremljen u Jugoslaviju. Ispostaviće se da je to jedna izmišljotina, te da je njegova priroda sasvim drugačija. Miroljubiv i, što bi rekli, teških kostiju, novi stanovnik je najviše pažnje pridavao naramku sena koji je često bio jedini razlog da se iz bazena dovuče na kopno. Ova njegova sklonost ka gurmanluku donela mu je i šaljiv nadimak Buca.

A Buca je voleo i pažnju. Vremenom se toliko vezao za čuvare, da bi mirno otvarao golema usta u kojima su nestajale tone i tone sena, zobi, lubenica, šargarepa i ostalih vegetarijanskih đakonija uz čuvenu naredbu „Zini, Buco“. Pored sena, Buca je imao i još jednu pasiju. Voleo je da ga češkaju po zubima. Naravno, pošto su nilski konji izuzetno teritorijalne životinje, koje ne vole da im neko narušava mir, ovu privilegiju davao je samo šačici posetilaca i čuvara koji su mu tokom godina postali dragi.

Bucu je pratila i neobična sreća. Bio je, pored Muje, jedna od retkih životinja koje su preživele oba bombardovanja Beograda. Kome je i kako palo na pamet da bombama gađa kaveze sa nevinim živuljkama, ostalo je do danas misterija.

Posle rata, Buca je dobio i družbenicu Julku, sa kojim je dobio svog i jedinog potomka – Nidžu. Doživeo je duboku starost, koja kod nilskih konja iznosi pedesetak godina, i mirno otplovio preko duge osamdesetih godina prošlog veka.

Kako je Buca postao žrtva urbane legende

Priču o prvom nilskom konju u Beogradu ne možemo da ispričamo bez osvrta na jednu urbanu legendu koja je gotovo potpuno uništila njegovu reputaciju. Naime, posle Drugog svetskog rata ponela se priča po varoši da je Buca bio vinovnik jednog strašnog zločina. Navodno, u poseti vrtu bila je mlada majka sa bebom. Kada se približila staništu nilskog konja, beba se uzjogunila, majka ju je nesmotreno ispustila i nesrećno dete završilo je u bazenu. Tu se odmah stvorio Buca koji ju je svojim velikim čeljustima zarobio i pojeo, na opšti užas izbezumljene majke i posetilaca.

Ono što je sasvim sigurno je da se ovaj događaj nikada nije desio. Takođe, čak i da je došlo do pada, dete bi verovatno prošlo sa manjim povredama jer su nilski konji biljožderi.

Zanimljivo je, pak, da se ista priča vezivala i za nilske konje drugih jugoslovenskih zoo vrtova, tako je verovatno i zaživela zahvaljujući bujnoj mašti i/ili zlonamernosti neke čudne ljudske jedinke.