Zastava Kraljevine Srbije na krmenom koplju “Srbije”, koja je plovila Jonskim morem, zavijorila se pre 106 godina. Kraljevina nije bila međunrodno priznata kao pomorska država, pa nije izostala reakcija saveznika, članova Antante. I to one negativne. Pomorski znalac Siniša Luković navodi da “je to bio i svojevrsni incident i presedan u međunarodnom pomorskom i ratnom pravu. Već sama pojava broda sa srpskom zastavom, izazvala je diplomatski incident. Italijanski poslanik u Grčkoj zamerio je što brod pod tom zastavom koja nije bila pomorska, a o tome su sa protestom, pisale i italijanske novine ističući kao provokaciju “pojavu srpske torpiljarke u vodama bliskim samoj Italiji”.

Zamalo međunarodni incident

Međunarodni incident je izbegnut kada su Grci, uz pomoć Francuza, objasnili Italijanima da Srbija plovi grčkim vodama i da nemaju pravo da se mešaju u unutrašnje stvari Grčke. Srpska zastava podignuta je, kako je rečeno italijanskom poslanstvu, s ciljem podizanja morala srpske vojske jer i saobraća obalom Krfa gde su se nalazili srpski vojnici. Tako je izbegnuto italijansko nezadovoljstvo i diplomatski incident koji je bio u najavi. Postoji i druga priča koja kaže da je brod “Srbija” namerno kupljen. Naime, od saveznika se moglo dobiti daleko bolje i savremenije plovilo, ali je bilo značajno da brod bude u vlasništvu vlade Srbije i razvije srpsku zastavu. To neki vide kao davanje pravnog legitimiteta i kontinuitet kasnijoj floti Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Bilo kako bilo “Srbija” je zaplovila.

Tim povodom ministar građevine Milorad Drašković zapisa: ”Niko nije bio sretniji od naših brodaraca koji je primiše, posedoše i pustiše u saobraćaj. Na njenom zadnjem kraju nemirno se lepršala srpska narodna trobojna zastava. Zastava je bila malo većih razmera, te je njen donji kraj prkosno dodirivao krfsko more. Morali smo lađu krstiti i venčati sa morem, kako je to po pomorskim običajima, i nazvali smo je ‘Srbija’ jer jer to bila jednodušna želja. Hteli smo da nas ona podseća, vesela, prkosna i snažna, na ono što nam je najmilije - na izgubljenu Otadžbinu, na majku Srbiju. Krupnim ćiriličnim slovima beše napisano sa jedne i druge strane pramca “Srbija”. Torpiljerka je odigrala i značajnu ulogu u transportu srpskih trupa i opreme na Solunski front. Tokom 1916. godine prebačeno je više od 120 000 vojnika i oficira, kao i više od 31 hiljadu konja i mazgi.

Torpiljarka “Srbija” kao simbol jedinstva

Za srpskim trupama put Solunskog zaliva otplovila je i “Srbija”, gde je održavala saobraćaj između Soluna i Mikre, kao podrška srpskim trupama. Brod je imao i još jednu značajnu ulogu o kojoj u “Godišnjaku” za 1957. godinu Pomorskog muzeja u Kotoru, piše kapetan duge plovidbe i hroničar jugoslovenskog pomorstva Ivo Šišević iz Dubrovnika. ”Na brodu se nalazila posada koja je bila sastavljena od Srba, Hrvata i Slovenaca. U mjesecu maju 1918. godine boravili su na njemu i članovi Jugoslovenskog odbora Trumbić, Trinaestić, Vasiljević i drugi i to je sve bio veliki doprinos jačanju jugoslovenske misli. Taj, za danas na oko sitni rad, onda je bio veoma značajan i zapažen jer je ipak bio junački pothvat nabaviti brod, ploviti s njime po stranim teritorijalnim vodama, održavati redovitu lokalnu vezu za svoje potrebe i ploviti pod zastavom zemlje koja nije pomorska zemlja i čija zastava nije bila međunarodno legalizirana kao simbol neke pomorske države. Brod ‘Srbija’ odigrao je važnu ulogu za vrijeme Prvog svjetskog rata koja se ne može zaboraviti, niti podcijeniti”, napisao je Šišević, a preneo Bokelj Siniša Luković.

Poslednja plovidba

Kada su “ratne trube Velikog rata utihnule” i osnovana nova država Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, “Srbija” je ostala vezana za dok Solunuske luke. Dvogodišnja intezivna eksplatacija toripljarke ostavila je vidne posledice. Oronuli brod čekao je svoju sudbinu. Ideja i predloga nije nedostajalo. Tako je jedan, s obzirom na njegov “simbolički i istorijski značaj”, bio da se “Srbija” rastavi i vozom prebaci u Beograd i sačuva kao spomenik. Odlučeno je ipak da se “Srbija” prebaci, dotegli na obalu novonastale kraljevine, u Barsku luku. Taj zadatak je, krajem 1919. godine, realizovao parobrod “Sparta”, a put je trajao punih pet dana. Put od Barske luke do Dubrovačkog Gruža, “Srbija” je otplovila sopstvenim pogonom.

Iz Dubrovnika torpiljarka “Srbija”, prvi ratni brod kraljevine Srbije i Jugoslavije plovi do Boke Kotorske, do Rosa, a zatim na popravaku i remont u vojno brodogradilište Arsenal u Tivtu. Međutim, predviđeni poslovi na “Srbiji” nikada nisu izvedeni, pa je nakon “ležanja” na mrtvom vezu 1933. godine rashodovana i isečena u staro gvožđe. Kao spomen na ovu neveliku, ali istorijski značajnu torpiljarku “Srbija”, sačuvani su brodsko zvono, deo pramca i točak kormila koji se, uz maketu broda, nalaze u Vojnom muzeju na Kalemegdanu.