Srbija se tokom celog XIX veka borila za “oslobađanje” slobode. Ustanci, bune i Osmanlije, koje su na sve moguće načine, a najčešće sa mnogo prosute srpske krvi, pokušavali da ostanu što duže na ovim prostorima. Na drugoj strani bila je “raja” koja nije mogla a ni htela, da više trpi turskog “zuluma”, želeći da što pre udahne slobodu po bilo kojoj ceni. 

U tim i takvim uslovima Karađorđevići i Obrenovići staju na čelo srpskog naroda i korak po korak, grade srpsku priču o slobodi devetnaestog veka. Od dobijanja hatišerifa kojim je Srbija dobila unutrašnju nezavisnost, do aprila, 1867. godine, kada je Ali Riza-paša predao ključeve Beorada Mihailu Obernoviću. 

U čast podignute srpske zastave na Kalemegdansku tvrđavu, usledila je počasna paljba, ovaj put, posle nekoliko vekova, iz srpskih topova. I na kraju, samostalnost Srbije, potpisima moćnih država, 1878. godine, potvrđena na Berlinskom kongresu.

Višedecenijski put ka slobodi

Dobro je poznato da je bilo koji zakonski akt bolji od bezakonja. U Srbiji 19. veka, odmah nakon oslobođenja od okupatora, javila se potreba za zakonskim uređenjem mlade države. Poslednje godine pod Osmanlijama, Srbija radi na unutrašnjem uređenju, koliko su to Turci dozvoljavali. I taj proces od krajnje zaostale agrarne zemlje, feudalne organizacije, sa raznim nametima koji su teretili i onako opterećenog seljaka, nije išao lako. U isto vreme, Srbija sa burnom istorijom, uporedo “teče” proces dogradnje društvenog uređenja. Ugledajući se na najbolje evropska iskustva, zakonodavstva, prilagođavajući ih i nadograđujući u svojim zakonskim aktima, stasavala je Srbija. Nakon Berlinskog kongresa, preobražaj u modernu parlamentarnu monarhiju, najavljuje nove “vetrove” u društveno-političkom uređenju.

Počeci parlamentarne demokratije u senci kralja Milana

Iako spisak prava zagarantovanih ovim ustavom deluje pomalo idilično, u pozadini donošenja Ustava iz 1888. Godine se nalazila žestoka borba za prevlast između novostvorenih političkih partija i kralja Milana. Mada je često isticano da je zahvaljujući odlukama Berlinskog kongresa postao “prvi srpski kralj posle Kosova” i na taj način posle vekova okupacije vratio suverenost, kralj Milan je zbog svog stava i poslovni promašaja svoje vlade sve više gubio na popularnosti. Uslediće dve bune, neuspešni pokušaji atentata, skandali sa kraljicom Natalijom i pokušaj ženidbe Atemizom Hristić, te gubitak rata sa Bugarskom kako bi se kralj napokon naveo da pristane na promenu Ustava 1869. godine. Dodatni pritisak bilo je i politički sunovrat dugogodišnjih političkih partnera kralja iz redova Naprednjačke stranke, koja je izgubila primat u skupštini pred naletom Narodne radikalne stranke i Liberalne stranke. 

Cilj promene ustava je bio da se s jedne strane država uredi po principima parlamentarne monarhije, te da se kralju olakša abdikacija u korist maloletnog kraljevića Aleksandra. Predlog za donošenje novog ustava, kralj Milan je objavio proklamacijom 14. oktobra 1888. godine, a narednog dana formiran je ustavotvorni odbor od 80 članova. Od njih je izabraj uži odbor sa 12 višestrančkih ličnosti, u kome su se nalazili predsednici vodećih partija Jovan Ristić, Milutin Garašanin i Sava Grujić. 

Uslediće burni izbori za Narodnu skupštinu koji su održani 26. novembra i odmah poništeni zbog protesta radikala. Novi izbori održani su uspešno 4. decembra, te je prvo zasedanje nove skupštine održano 11. decembra. Konačno, posle izmena predloga i diskusije, na trećem zasedanju Skupštine 22. decembra 1888 (3. Januara 1889, po novom kalendaru) kralj Milan je potvrdio Ustav.

Parlamentarna monarhija kratkog daha

Ustav iz 1888. godine, pokazuje da je to bio moderan, savremen i dobar zakonski akt, koji je garantovao jednakost svim građanima Kraljevine Srbije. On ima i značaj zbog toga jer je na svetlost srpskog društveno-političkog života uveo parlamentarnu monarhiju, građanska prava i slobode. Tako je u njemu zapisano da je zabranjen progon srpskih građana. Zatim, sloboda štampe i zbora, pravo na udruživanje i dogovora.

Poštujući dogovor sa radikalima, kralj Milan abdicira 22. februara (6. marta) 1889. godine i vlast do punoletstva kralja Aleksandra prelazi u ruke Namesništva u sastavu: Jovan Ristić, Kosta Protić i Jovan Belimarković. Posebno iznenađenje je bio izbor Jovana Ristića, koji je o kraljevog pokrovitelja prešao čitav put do velikog kraljevog neprijatelja. Ipak, ispostaviće se da je i pored liberalnih stavova ustavi ipako bio krojen prema radikalskim merilima. Oslanjajući se na prevlast koju je imao u Skupštini, radikali su preglasavali Namesništvo i praktično vodili državu gurajući je ka progresivnom evropskom društvu, bar na neko vreme. 

Previše liberalan i koju deceniju ispred društvene scene Srbije, ovaj Ustav nije dugo potrajao. Kada je 9. maja 1894. godine kralj Aleksandar Obrenović izvršio državni udar, vratio je na snagu Ustavi iz 1869. godine kojim je svu vlast preuzeo u svoje ruke.