Dok je bio pod Turcima, Beograd nije mogao ni da sanja o slobodi govora, a kamoli o štampanim medijima. Tako je bilo sve do hatišerifa iz 1830. godine kada knez Miloš preuzima vlast i odlučuje da napravi štampariju. Međutim, osnivanje prvih novina sa sobom je povuklo i prvu cenzuru, a ona svoju prvu žrtvu Dimitrija Davidovića, najučenijeg čoveka u tadašnjem Beogradu.

Nema pečatanja bez kneževog amina

Evropeizacija zemlje ne sme da čeka, bila je deviza kneza Miloša. Zato već 14. maja 1826. knez izdvaja 36.000 groša i šalje svog poverenika Mihajla Germana u Beč da nabavi tipografiju. Obavljenog posla German donosi sve u Beograd i predaje tipografiju ustavobranitelju Aleksi Simiću.

Čim je objavljen hatišerif počela je izgradnja štamparije. Akt o njenom ustanovljenju donet je 1. januara 1831. godine, samo par meseci pre donošenja carskog akta u Rusiji kojim se daje Srbiji pravo štampe i prosvete. U to, štampar Adolf Berman na poziv kneza dolazi iz Beča i, pod upravom više verhovne beogradske škole Dimitrija Isajlovića, tipografija je počinje da radi, a ukupna ulaganja u prvu srpsku štampariju dolaze do cifre od 140.540 groša.

"Sabor istine i nauke", Jovana Stejića, ličnog lekara kneza Miloša i vaspitača njegove dece, bila je prva knjiga koja je 1832. godine izašla iz ove štamparije. Avaj...

Foto: Nikolina Radovanović - Spomenik Dimitriju Davidoviću na Zemunskom keju

Čim Miloš saznade da se ova knjiga štampa bez njegovog odobrenja, na čelo mu se navukoše tamni oblaci. Odmah je naredio da mu se donesu složeni tabaci. Kada je saznao šta i kako piše u ovoj knjizi, knez se još više natmuri. Misli su mu se učinile suviše naprednim i smelim, budući da se govorilo o slobodi i jednakosti svih ljudi na "izobraženje i kulturu" i da se bez ovih principa narod ne može ni prosvetiti, niti kulturno uzdići.

Očekivano, Miloš odmah pozva Stejića da ga malo propita zašto ga pre štampanja knjige nije pitao. Uplašen, Stejić se pravdao da je knjigu pregledao i pročitao Dimitrije Davidović, knežev sekretar, ali uzalud. Knez mu odbrusi da on nije ovlastio nikoga, pa ni Davidovića da daje odobrenje za štampu i da se bez njegovog odobrenja ne sme ništa štampati.

"Ja protislovim da knjiga vaša ne zaslužuje da se pečata (štampa) i da ste je vi protivnim čim napunili, no tek oću da pređe preko moje, a ne Davidovićeve cenzure, a Berman će isvući furu za to".

Uvređen ovakvom besedom Stejić napusti i službu i Beograd.

Kneževo uputstvo o radu

Knez Miloš iz svega zaključi kako je neophodno da ima neposredan uvid u rad štamparije. Naređenje – izvršenje. Štamparija je 1823. godine, posle samo dve godine postojanja, imala da bude preseljena iz Beograda u Kragujevac bliže kneževoj rezidenciji.

Da bi poslovi tekli što organizovanije, knez je propisao uputstvo o radu u 13 tačaka. Ustanovljen je Administrator kao glavni rukovodioc i najodgovornija ličnost za rad štamparije, a u tu stolicu seo je profesor Dimitrije Isajlović. Direktor štamparije postao je Adolf Berman i imao je odgovornost za upravu i tehnički rad, a tu su bili i revizor, korektor...

Ova reorganizacija umirila je kneza posebno nakon što je svog Švrću, kako je zvao svog miljenika Dimitrija Davidovića, postavio za ministra prosvete.

Davidović još predloži knezu da se pokrenu i prve novine, a nakon što je knez Miloš dao zeleno svetlo, 5. januara 1834. izašao je prvi broj Novina Srbskih. Već naredne godine, kako bi knežev Švrća mogao da bude i sekretar i ministar i glavni urednik, knez je naredio da se štamparija ponovo premesti u Beograd.

Idila nije trajala predugo.

Foto: Muzej u Smederevu - Naslovna strana Novina serbskih koje su izlazile u Beču

Kako je Švrća nagrabusio

Ubrzo je došlo do prvog sukoba između slobodoumnog Davidovića i kneza Miloša. Svemu je kumovala politička vest u 12. broju novina. Tekst se ticao odnosa između Francuske i Engleske s jedne i Turske s druge strane.

Knez je dobrano naljutio. Toliko da je odlučio da postavi cenzuru za Novine Srbske koju je imalo da sprovodi ministar pravosuđa Laza Todorović.

Pismom od 27. marta, knez prekoreva Davidovića: "Meni se nimalo ne dopada što vi u Novinama Serbskim, gdigdi vaša sobstvena primječanija umećete i... izražavate, koe je i volji i namjereniju mome sasvim protivno. Zato vam i dolazim sad ozbiljski primjetiti, da protivu tij primječanija moi od sad nepostupate, već ako što za strane deržave napisati oćete, to samo toliko napišete, koliko u stranim novinama piše, a više ni reči. Jer ja oću da se od nae strane ni jedan kabinet, ni jedno lice uvređeno ne nađe, niti da primjeti, da koga god mi kritiziramo. Zato od danas vaše novine cenzuri podleže... Voobče čuvajte se u njima, da što ne napišete, što bi ili našoj ili stranoj politiki ma i najmanje protivno bilo. Tako naprimer ono nije ni malo pametno u vašim novinama, učiti Engleze i Francuze pameti, kako im je s Portom postupiti valjalo u najnovijim obstojatelstvima njiovim."

Dobivši ovakav prekor, Davidović je od kneza pismom od 31. marta molio za oproštaj dajući objašnjenje: "Umstvovanije ono o Engleskoj i Francuskoj nije moje sočinjenije, več sočinjenije, koje su iz Obšči pozajmile Prajske državne novine i u kojima sam ga ja u 82. čislu našao. Ja sam ga jošt i prekratio u mlogomu. Voobšte i sve vjesti o stranim državama ja ne imam odkud ni vaditi, nego opet iz strani novina..."

Srećom, knez oprosti svom Švrći. Zauzvrat, Davidović kranje pažljivo i oprezno poče da uređuje novine.

Međutim, već 8. decembra 1834. Davidović se ponovo našao na tapetu. Povod je bio članak o bolesti prestolonaslednika kneževića Milana i informacije koje je knez direktno osporio. Ovog puta epilog je bio odlazak Davidovića ne samo sa mesta urednika, već i iz ministarske fotelje.

Knez mu je 12. decembra pisao: "Ja zaista ne znam, šta vi kadkad radite, kao da i ne mislite, šta činite, tako kadkad ponešto učinite. Ko je vama kazao, da su sina mog Milana stegli krajnici? Od kud vi imate izvjestija da je on mene molio da ja pišem Sudu Narodnomu, da mu svi oproste i Sud i Narod i svi? Ko vam je to kazao, da sam ja odobrio Sudu Narodnomu, da se svi apsenici u Deržavi našoj, mole Bogu za ozdravljenije sina moga i da sam dopustio istomu Sudu da sve te apsenike popušta iz apsa, kao da je to Sud mene najpre molio. Kakva su to samo izmišljenija? – Pa onda, kakvo je to izjašnjenije da se on u beznadežnom stanju nalazi? Ko vam je opet to kazao? To su zaista stvari sasvim preterane i izmišljene. A i kakva je to misao, da dijete ište oproštenije od naroda? Djete nevino, koje nit je s narodom živjelo nit je s narodom što imalo i po tomu koje narodu ništa nije ni sogreješti moglo. Što će mu oproštenije od naroda? A osobito kad istina nije. Ja sam vama jedanput kazao, da vi dobro motrite šta ćete u novine stavljati i da ništa unutra ne mećete razvje istinu. A kad vi tako činite a ono neću da vi viće budete Urednik novina, niti da vi više što u te novine pišete, već od sad nek ij piše Laza Teodorović. Ja sam mislio da je od sviju naši učeni ovdje najluđi Zorić, što ide po ovom snjegu po čaršiji, te puca sve jednako iz puške i lovi vrapce i baš sam mislio da nema nikoga luđeg od njega, a vi uprav da vam kažem, još ste od njega luđi."

Međutim, Davidović je ipak bio knežev miljenik, vladarev Švrća bez kog nije dugo mogao. Nakon što je knezu poslao poduže, iskreno i dirljivo pismo u kome ga je uveravao u svoju vernost, Miloš se odobrovoljio i vratio ga na položaj.

Bio je to kraj prvog slučaja cenzure u nas.