Voz na liniji Beograd-Bar decenijama je sinonim za dugo ali uzbudljivo putovanje od prestonice do najudaljenije tačke Crnogorskog primorja. Oni stariji se sećaju da je pre toga do juga bilo moguće doći samo klimavim autobusom i da je vožnja trajala više od dana. A oni još stariji da je do mora bilo mogući doći i avionom.

Da, dobro ste pročitali - avionom. Naime, nekada je postojala avionska linija od Beograda do Bara, tada gradića koji je pretendovao da postane nova egzotična letnja destinacija za stanovnike prestonice. 

Sedam sati od Podgorice do Bara, malo li je?

Odlazak na put uvek je muka. Da li krenuti automobilom, vozom ili avionom, samostalno ili preko agencije? Šta je lakše, a šta brže? Iste muke mučile su i Beograđane pre osamdeset godina kada je Južno primorje, kako se onda zvao obalni deo Crne Gore, postajalo primamljiva destinacija za ovdašnje turiste.

Između njih i mora nalazilo se tada 30 sati putovanja autobusom, dovoljno da i one najupornije natera da razmisle da li im to baš dobra zamisao. Samo od Podgorice do Bara, mesta vazdušnom linijom udaljenih 40-tak kilometara, autobus je vozio punih sedam sati. Postojala je i čuvena linija Virpazar-Bar, prva pruga u Crnoj Gori, ali i do nje je put bio dug i zamoran jer je zahtevao da se od Podgorice do Virpazara putuje brodom preko Skadarskog jezera.

Ova naprasna zainteresovanost za Crnu Goru bila je posledica ekspanzija turizma u Kraljevini Jugoslaviji koji su Beograd stavili na mapu turističke ponude, a onda su Beograđani umesto u banje i seoska imanja polako počeli da se spuštaju na Jug. O tome svedoči da činjenica da su tridesetih godina nabavljene putničke kompozicije koje su povezivale Beograd i Dubrovnik. Za nešto brži transport bio je zadužen "Aeroput", prvo jugoslovensko akcionarsko društvo za vazdušni saobraćaj iliti preteča JAT-a, koji je već leteo za Split, Dubrovnik i Podgoricu. 

Foto: Wikipedia / Slika aviona Spartan Kruzer je preneta iz rada Janić, Čedomir; O.Petrović (2010). Vek avijacije u Srbiji 1910-2010 225 značajnih letilica

"Aeroput" ruši sve granice

Početkom 1940. godine, pak, odlučeno je da se deo primorja južno od Podgorice poveže sa prestonicom. Tih meseci inženjeri avio-kompanije obilaze primorje u potrazi za pogodnim mestom za izgradnjom aerodroma. Izbor pada na "teren koji se prostire pored državnog puta broj 36 do železničke pruge Bar-Vir", kao navodi novinar "Vremena" u izveštaju sa terena krajem maja iste godine. Ubrzo je odobren zakup zemljišta od 15 hektara na pet godina uz zakup od jednog dinara. Ova bagatelna cena bila je posledica izuzetne zainteresovanosti kako lokalnih predstavnika vlasti i turističkih organizacija, tako i beogradskih investitora koji su tom prilikom dobili dozvole za izgradnju 18 smeštajnih objekata u Baru, uključujući i zgradu drugog hotela.

Radovi na uređenju aerodroma, odnosno malo bolje uređene travnate površine, započeti su krajem juna, a uspostavljanje linije Beograd–Podgorica–Bar najavljeno je za početak avgusta. Naime, bilo je predviđeno da se od Beograda do Podgorice putuje velikim putničkim avionom "Lokid", a od Podgorice do Bara avionom "Sušak" tipa Spartan-Kruzer. Ovo ne treba da čudi pošto je let od glavnog grada Crne Gore do glavnog grada Južnog Primorja (kako su propagandni tekstovi tog leta nazivali Bar) trajali samo 15 minuta.

Za probne letove bio je zadužen iskusni pilot "Aeroputa" Vladimir Striževski "Striž" koji krajem jula pravi prve letove na liniji Podgorica–Bar i Bar-Dubrovnik. Malo ko je znao da će ovo biti jedan od poslednjih letova ovog izuzetnog letačkog asa. Naime, poginuo je 22. avgusta 1940. godine prilikom nesreće na letu Zagreb–Split.

Foto: Digitalna Narodna Biblioteka Srbije, screenshot / "Vreme", 1940. 

Spoj neba pod Avalom i Sutromanom

Gomila sveta skupila se tog 5. avgusta 1940. godine pored piste u Baru. Ulice Starog i Novog Bara bile su iskićene cvećem i zastavama koje su se ponosno vijorile na vetru. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu kada se tačno u 10:45 iznad Sutormanskog Grebena pojavio prvi putnički avion, veliki "Lokid", a potom i nešto manji, tromotorni "Spartan". Napravili su dva kruga iznad okupljene mase i lagano se spustili tačno u 11 časova uz pucnjavu prangija i sviranje državne himne.

U avionu su se nalazile izuzetno važne zvanice, među kojima: ban Zetske banovine Božidar Krstić, komandant Šeste vazduhoplovne baze pukovnik Svetozar Dimitrijević, te generalni direktor "Avioputa" Tadija Sondermajer.

U nadahutom govoru, ban Krstić rekao je između ostalog: "U životu našeg divnog Primorja, u životu ovog kraja, koji krase sve lepote što priroda može dati i koji je po svojoj prošlosti tako značajan i slava, danas smo učesnici jedne važne novine. Danas je nebo Avale spojeno sa nebom Sutromana i našeg sinje mora novom saobraćajnom vezom." 

Foto: Digitalna Narodna Biblioteka Srbije, screenshot / "Vreme", 1940. 

Letela je samo jedno leto

I zaista, ova dva neba bila su povezana letom tokom turističke sezone svakog dana sem nedelje. Poslednji let bio je zakazan za 18. septembar, kada su iz Bara odleteli okasneli srpski turisti koji su imali priliku da uživaju u svim lepotama ulcinjske Velike plaže, netaknute prirode i 100.000 sadnica masline koje su na tom području zasadili još Stari Grci.

Malo ko je mogao da pretpostavi da će ovo biti i poslednji let sa aerodroma Bar. Već sledećeg leta Jugoslavija je klecala pod okupatorskom čizmom.

Gde se tačno nalazio aerodrom, danas je malo teže utvrditi. Svedok je tek poneka mutna slika koju je gotovo nemoguće rastumačiti bez nekog dobrog poznavaoca starog Bara. Neki kažu da se aerodrom uopšte nije nalazio u "samom centru Bara" kako sugerišu novinski članci, već u zaleđu Velike plaže, gde i danas postoji sportski aerodrom.

Vremenom je i Bar postao jedna od najvećih luka na Jadranu, baš kako su maštali planeri jugoslovenske privrede pre rata. A potom je i još jednom ostvaren san o povezivanju Bara i Beograda, i to 1976. godine kada je puštena u rad čuvena železnička pruga. Ali o tome, nekom drugom prilikom.