Beogradom je već danima vladala čudna atmosfera. Prvo od uva do uva, avlije do avlije, a zatim sve glasnije, prenosila se priča o čudnim događajima iz jednog beogradskog dvorišta. Sa zalaskom sunca, neobična i neobjašnjiva sila zasipala je prozore i krovove okolnih zgrada raznim šutom.

Pljuštalo je sitno kamenje, pa i same kamenice, ostaci kostiju i razno granje, bez ikakvog reda ili razloga.

Tek što bi ukućani sklopili oči, na prozor bi pao kamen, a kada bi izmezumljeno potrčali da vide ko im to remeti san, dočekao bi ih hladan nalet vetra… i tihi kikot.

Ova natprirodna pojava privukla je pažnju raznih znatiželjnika. Spiritualisti su izvor nemira tražili u starim tunelima koji su se prostirali gradom, u kojima su navodno boravile zatočene duše hiljada i hiljada starih ratnika. Sujeverni ljudi palili su sveće i prinosili žrtve, moleći se bogovima starim i novima. Oni skeptičniji su zahtevali da se umeša žandarmerija i da ispita ko je ta osoba koja besprizorno teroriše varoš. 

Da stvar bude još čudnija, u samo nekoliko meseci, ovi čudni događaji prijavljeni su u nekoliko kvartova, što je neke navelo na pomisao da je u pitanju organizovana skupina koja je imala zadatak da strahom zavlada gradom.

Istina je, kao i uvek… negde između.

Vampirica iz Bosanske

Bosanska ulica, danas ulica Gavrila Principa, oduvek je okupljala čudan svet. Blizina železničke stanice i savskog pristaništa donosili su ljude svih društvenih profila. Preko dana vrvela je od trgovaca i zanatlija, a noću je postajala carstvo kockara, pijanaca i dama noći. Savršeno mesto za razne sumnjive radnje.

Zato i ne čudi da se početkom tridesetih godina prošlog veka upravo u njoj odigrao opisani događaj. Danima i nedeljama, danju i noću, kamenice su zasipale dvorišne zgrade u Bosanskoj ulici. U redovnim i kratkim razmacima, doletali su veći i manji komadi kamenja i crepa, koji su sve češće bili usmereni i na same ukućane i prolaznike. Već se i otvoreno pričalo da stvari nišu baš čiste i da je za ovo zlodelo odgovoran vampir ili neki drugi besprizornik. 

Pozvana je žandarmerija, koja je samo nezainteresovano zaključila da pojava nije natprirodne, već vrlo ljudske prirode, ali da se ništa nije moglo preduzeti, jer ma koliko pokušavali, nisu mogli da dokuče odakle projektili stižu.

Teror se nastavio. Sve češće i sve jače. Kada je broj kamenicama polupanih glava postao već problematičan, žandarmi su napokon odlučili da postave zasedu. Danima su osmatrali dvorište i pukom slučajnošću uhvatili prizor ruke koja se pomalja sa jednog prozora i odašilje plotun kamenja.

Brzo su utrčali u kuću i preplašene ljude upitali šta to kriju. Prestravljeni, kako višenedeljnim "vampirskim" terorom, tako i upadom žandarma, ukućani su ih sproveli do sobe u kojoj je čuvare reda i zakon dočekalo pravo iznenađenje.

Ispostavilo se da je misteriozni “vampir” zapravo “vampirica”, devojka u duševnom rastrojstvu koja je nedeljama sa prozora gađala okolne ulice. Ispod kreveta našli su poveću zalihu kamenja i kamenica razne veličine, ubojitog oružja spremnog za nastavak napada. Pošto je utvrđeno da “vampirica” baš i nije pri sebi, da ne kažemo, zaposednuta, odlučeno je da se o njenom duševnom zdravlju pobrinu nadležne službe, a stanovnici Bosanske ulice mogli su ponovo da odahnu. Da li je neka natprirodna sila ipak ostavila trag na njenoj psihi, nikad nećemo saznati. 

I taman kada su svi pomislili da je stvar završena, sa drugog kraja grada, iz Laudonove ulice na Vračaru, došle su vesti o novom “vampiru”. Ovaj put nije se radilo o zaposednutoj osobi, već jednom kiradžiji koji je u želji da se obračuna sa stanarima neplatišama, odlučio da pravdu potraži kamenicama. Pošto je dug izmiren, prestali su i napadi.

Foto: Katarina Marčetić - Mesto kafanskog napada vampira

Napad na kafanu pod velom noći

Vampirskom teror nisu uspeli da izbegnu ni posetioci ugledne kafane na početku današnje Makedonske. Naime, početkom avgusta 1932. godine, gradom se pronela vest da je svake večeri prava kiša krupnog šljunka zasipala posetioce ove ugledne ugostiteljske institucije. Taman što bi oko osam časova uveče seli u baštu i naručili prvu čašu hladnog piva, za vrat bi ih “čvrknuo” kamenčić, pa još jedan i još jedan, sve dok se pod kamenom baražom ne bi povukli u sigurnost lokala.

Svi do jedan pogled, okrenuli su se prema obližnjoj petospratnici. Prozori bili su neuobičajno u potpunom mraku, a neki su se kasnije Minut po minut proticao je u velikoj napetosti, uznemireni gosti zahtevali su da izađu, a nesrećni vlasnik restorana bespomoćno je širio ruke i pokušavao da ih primiri besplatnim ićem i pićem.

Negde oko pola 9 jedan znatiželjnik stupio je na ulicu, ali ga je dočekao novi napad. Pod kamenjem i uz salvu psovki, uspeo je nekako da pretrči do sledećeg haustora. Ostali su ipak čekali i čekali, pažljivo iščekivali svoj momenat da zbrišu kući. Tek oko 9 časova postalo je izvesno da se “vampir” primirio i da je vazduh čist.

Najmlađi vampir imao je samo 12 godina

Ovo je bio samo početak. Iz dana u dan, tačno između 8 i 9 časova, gosti kafane bili su čašćavani precizno ispaljenim plotonima. Pored novčanika vlasnika koji je patio zbog sve manjeg broja posetilaca, stradale su i brojne čaše i tanjiri dopremljeni čak iz Beča.

Pitanje je koliko bi teror potrajao da jedne večeri kamenom nije bila pogođena starija gospođa koja je bila u društvu Branislava Nušića. Ovaj događaj samo je, što bi rekli današnjim jezikom – eskalirao stvari do vrha beogradske policije. Na teren je upućena četa žandarma koja je temeljno pročešljala okolne ulice i krovove. Jedan dečija praćka nađena na krovu Jugoslovenske banke (zgrada Centrotekstila) bila je prvi nagoveštaj razrešenja misterije.

Foto: Digitalna NB RS - "Vreme", 1932, screenshot

Sledeće večeri postavljena je zaseda na krovu. Nešto pre osam časova na krov se popelo odrpano i neuhranjeno detence, kose ošišane na nulericu. Samouvereno je zaseo iza ivice krova, izvadio praćku i kamenčiće iz džepa, osmotrio situaciju, naciljao ka kafani i zategao praćku…

Pucanj nije uspeo da izvede, jer ga je za vrat uhvatila gruba ruka žandarma. Uplašen, zaljuljao se i zamalo pao sa krova, a zatim je briznuo u plač i sve priznao.

Zvao se Svetislav Ognjanović, imao je samo 12 godina i bio je šegrt u ćurčijskoj radniji Đorđa Nedeljkovića u Kolarčevoj ulici. Prvo se “vadio” da je praćkom gađao samo vrapce, ali pošto su žandarmi pronašli zalihe šljunka za čitavu godinu, priznao je da je iz zabave ipak gađao i krupniju “divljač”. Čak i svog gazdu koji je voleo da večerava u toj kafani.

Posle vaspitnog ispitivanja, ovaj mlađani “vampir” pušten je porodici na staranje i kaznu.

 

Priča o beogradskim vampirima i “vampirima” se ovde ne završava. Možda su gore opisani slučajevi bili naivni, pa čak i smešni, vampirizam u Beogradu baš i nije bez žrtava, čak i ljudskih. O tome u nekoj narednoj priči.