Izreka kaže da ručak nije ručak ako nema mesa. I to ne bilo kakvog mesa, već jedne sočne šnicle, svinjske ili juneće, već po želji. A kako i ne bi. Naša kulinarska tradicija, stasala na ukrštanju kuvarskih kultura istoka i zapada, baziranih na mesu i testu, proteže se u buketu ukusa i mirisa od sarmi i punjenih tikvica do pragnjeta na ražnju.

U takvom svetu, što bi rekli – mesožderskom, povremeni se pojavi stidljiv izdanak koji umesto "deset, u somunu, ekstra urnebes" naručuje bašta salatu i pomfrit, često jedine bezmesne stavke na meniju restorana. Onda ih konobar pomalo ljutito pita: "Samo to?", a ostatak društva tužno pogleda preko rebaraca sa pekarskim krompirom.

I možda će vam zbog toga zazvučati čudno kada vam kažemo da vegetarijanci i vegani nisu neka new age novotarija, pogubni uticaj Zapada, zabava za dokone, već pokret koji u Beogradu postoji skoro čitav vek. I koji je na svojim počecima prisvojio jednog ruskog Lava. I to baš Tolstoja.

Usamljeni vegetarijanac

Vratimo se sada u dvadesete godine prošlog veka. Na scenu stupa prvi zvanični beogradski vegetarijanac. Izgleda onako kako ga i zamišljate – suvonjav, pomalo pogrbljen, crna kosa ošišana je na kratko, naočare bez okvira levitiraju na gotovo isposničkom licu, pogled koji luta u večnost. Od svog idola, čuvenog ruskog pisca, razlikuje se po nedostatku brade i svetskog priznanja. Vezuje ih humanistički ideal koji nalaže da niko ne treba da se hrani plodom tuđe patnje i gotovo neuteživa želja za pisanjem. Ime mu je Živojin Kostić i prvi je zvanični vegetarijanac u Beogradu, predsednik i jedan od šačice članova Udruženja vegetarijanaca "Lav Tolstoj". Samo ime nije tek tako izabrano. Naime, slavni Rus se smatra jednim od preteča savremenog vegetarijanskog pokreta, a u njegovoj ishrani bez mesa se traži razlog za vitalnosti i umnu razboritost koju je posedovao i u poznim godinama.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković"/"Vreme", 1941, screenshot

S obzirom na neobičnost bezmesne ishrane u našim krajevima, da je ovakvo udruženje zaista postojalo još pre 90 godina, ne bismo ni znali da nije jednog teksta u ondašnjim novinama "Vreme". U njemu usamljeni vegetarijanac objavljuje ofanzivu na kasapski esnaf i sve one koji u mesnim jelima pronalaze uživanje. Naime, Kostić navodi par zanimljivih činjenica - da vegetarijanstvo ima dugu tradiciju, koja seže još "pre rata", odnosno početka XX veka. Sa ponosom ističe da neki članovi ovog pokreta ne jedu meso već 25-30 godina i da su zbog toga sačuvali vitalnost u svojim osamdesetim godinama. 

Ipak, stvari nisu tako jednostavne, jadikuje Kostić. Iako posećena, predavanja društva održavaju se tek povremeno, a pritisci društva su prilično veliki: "Mnogi naši prosvećeni ljudi, koji iz higijenskih ili etičkih razoga teže za vegetarijanskim životom, nisu mogli da ostvare svoju želju. Gledajući današnje društvo, koje osim mmesa drugu hranu ne poznaje, oni ne znaju da li neće pogrešiti ako napuste vekovne običaje koje je čovečanstvoo usvojilo i pođu vegetarijanskim putem. Neki od njih ne smeju čak i da izraze svoje mišljenje ili simpatije prema hranjenju biljem od straha da ne budu ismejani."

Ono što je, pak, najvažnije u članku se najavljuju dve linije taktike vege ofanzive - osnivanje novog, pravog vegetarijanskog restorana koji i izdavanje knjige "Osnove Vegetarijanstva" u kojima će svim radoznalcima biti približen ovaj način ishrane i dati neophodni argumenti za verbalni okršaj sa mesožderima. 

Potonja knjižica privučiće čak i pažnju uredništva časopisa "Bogoslovlje", koji donose prikaz i kritiku iste. Očigledno je da recezent nije nimalo blagonaklon prema Kostićevom delu koje naziva, između ostalog: "Napisana je inače vatrenim oduševljenjem za vegetarijanstvo, tonom ekskluzivnim čak i sekstanskim sa propagandističkom tendencijom." 

Spori uspon kulinarske alternative

I zaista, samo letimični osvrt na društvenu hroniku i oglasne strane predratne štampe otkriva da vegetarijanstvo nije bilo tek neka novotarija, već pokret koji je imao svojih uspona i padova. Tako iz oglasa iz 1927. godine saznajemo da gostionica Jeftinoća u Balkanskoj ulici nudi jela "bez mesa i masti, samo sa puterom", koja su razrešenje tajne starosti i odgovor kako živeti duže samo promenom ishrane. 

Naredni pokušaj uslediće dve godine kasnije, kada je bombastičnim oglasom u tri reda objavljena vest: "NOVO! - Prva vegetarijanska francuska kujna "Mon Plasir" otvara se 1. februara, pasaž Izvozne Banke." Ispostaviće se da ni ovaj pokušaj nije bio preterano uspešan, ovaj alternativni način ishrane teško je pronalazio put među Beograđanima, koji su i dalje ovu ishranu ostavljali samo za dane posta, i to one bitnije. 

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković"/"Vreme", 1933, screenshot

Napokon, 1932. godine, društvo osniva Vegetarijansku Zadrugu čiji cilj bio otvaranje vegetarijanske kujne i magacina jeftinih plodva i svakojakih namirnica. Zamisao je bila da u novoj kujni hrana bude potpuno bezmesna, prirodna i sva jela biće bez začina i sa malo soli, spremljena po najnovijim zahtevima dijetetike, nemačke. Takođe, plan je bio da bude pristupačna za svaki džep, sa cenama od 8-10 dinara za 5 porcija. Današnjim rečnikom rečeno, restoran je bio pravi bio-organic-veganski raj. Meni nove kujne u Reljinoj ulici sadržao je takve specijalitete kao što je šnicla od kupusa, salama od plavih patlidžana, kiseli biftek, "vajsbraten" od karfiola ili pirinča, pasuljske safalade, slatko vino, sinalko itd. 

Ipak, uspon vegetarijanstva u Beogradu bio je spor. Deceniju kasnije, kada je osnovano novo društvo, beogradski vegetarijanci brojili su javno tek stotinak članova. Kao i prethodna struja, zalagali su se za omasovljenje svog način života i nadali se da će novo vreme doneti humaniji pogled na izvore ljudske hrane. Ali... svetski i domaći društveni potresi dovešće do toga da ova alternativa bude gurnuta na margine. Tek sa pojavom hipika inspirisanih Indijom šezdesetih i sedamdesetih godina, javiće se tek poneki usamljeni glas. Nažalost, situacija je danas tek donekle bolja. U Beogradu postoji nekoliko vegetarijanskih i veganskih restorana u kojima se služi hrana koja samo svojim sastavom odskače od ukusa i mirisa tradicionalne kujne. Ipak, društvena stigma i dalje postoji, a da li će se to promeniti, ostaje samo na nama.