Kada se u jednom gradu nađe na desetine ulica istog naziva, povremeni nesporazumi koji se tiču ciljanih destinacija po pravilu su zagarantovani. Beograđane su nevolje poput ovih mučile još pre 50-ak godina, a prstom su mogli da upiru jedino u gradske urbaniste.

Još manje zbog toga beše svejedno beogradskim poštarima. U rok službe im je išao i maratonski štrapac od 400 i kusur kilometara, jer tolika beše dužina (i to samo pravolinijska) svih beogradskih ulica, kojih je sredinom ’70-ih u prestonici bilo preko hiljadu. Na terenu je ipak bila druga priča: poštonoše su gradom uglavnom špartale u cik cak, zbog čega su kilometražu brojali i dvostruko. Tu je još valjalo ubrojati i štrapac po stepenicama i baštama, pod uslovom da ih u tome nisu omele zabune oko kućnih brojeva i adresa.

O nevoljama beogradskih poštara najviše se znalo među njima samima. Izuzetak su eventualno bili novinari, koji su takav jedan spisak nevolja obnarodovali 1975. godine. Osim pozamašne kilometraže, još pozamašnija je bila godišnja kvota isporučenih razglednica, pisama, računa ili sudskih poziva – više od 40 miliona. A poštarima se najviše radovalo s početka meseca, kada je novčana sledovanja dobijalo više od 80 hiljada penzionera.

Svakodnevica vrednih poštonoša: sporadične zabune i pokoja ničim zaslužena pretnja

Sve ove brojke je tih godina na ravne časti delilo 265 poštara. Svakodnevni štrapac po gradu nimalo nije bio lagan, tim pre što je na ramenu trebalo vući prosečnih 15-ak kilograma pošiljaka. I ovaj prosek se katkad umeo udvostručiti, ali su pismonošama gradske rute ipak lakše padale.

To se nije moglo reći za njihove kolege iz paketskog odeljenja. Na stranu što ih je bilo neuporedivo manje – njih dvadeset troje – već im je valjalo u toku jednog dana ispostaviti paketa prosečne težine od oko 12 hiljada kilograma. I takve bi muke, mada su im išle u rok službe, bile laganije da nije bilo zabuna sa nemuštim nazivima ulica. A osim onih sa dupliranim imenima, pometnju su izazivale i ulice kreativnih naziva poput prva nova ili sedma nova.

Još veći nesporazumi bi nastajali ako pošiljaoc naznači adresu švrakopisom – ako je uopšte i naznači. „Polovične“ adrese su bile tek jedna u nizu nevolja, a dešavalo se da zbog nesavesnih građana i poštari izvuku deblji kraj.

Pravi vinovnici bili su pojedinci koji nisu prezali da, kako god su znali, pokušaju da eskiviraju uručenje sudskih poziva. Zbog kašnjenja u isporuci, sudovi su često držali odgovornim upravo poštare. A oni, kako su se umeli požaliti, „nisu vračare pa da pogađaju gde se ko preselio“. Na sve to, ako su primaoci sudskih poziva bili na kakvom važnom položaju, ni oni često nisu prezali od pretnji.

Tako je izvesni direktor, tvrdoglavo odbijajući da primi sudski poziv, upozorio svog poštara da će izgubiti službu. Spram toga, relativno su bezazleno delovale muke sa porazbijanim sandučićima, jer su propisi nalagali da se u njima ništa nije smelo ostavljati.

Od čuvarkuće do čuvara tajni – šta je sve išlo u rok poštarske službe?

Uprkos svim nuspojavama, od poštonoša se moglo čuti da su ipak voleli svoj posao. Za njih se govorilo da su „glavni trubaduri kućnih pomoćnica i drugih domaćica“, a imala je i takva služba dobrih strana.

Osim kilometraže i kilogramaže, umela se udvostručiti i poštareva mesečna zarada. Skraćivanje bolovanja ili naprasni povratak sa godišnjeg odmora bili su uobičajeni kada se u isto vreme zadesi isporuka penzija. Ipak, poštarima se radovalo i bez da Beograđane obraduju novcem. Ovako srdačan doček „trubadurima“ beše i razlog više zbog koga su voleli svoj posao, a njihovi sugrađani su mogli računati na zagarantovanu diskreciju. Jer, kad se zaređaju godine svakodnevnih obilazaka beogradskih domova, nije bilo sitnice koju poštar ne bi doznao.

Beograđani su se na taj račun znali i našaliti, pa se za poštare govorilo da znaju i „koliko ko ima plombiranih zuba“. Ipak, u očima svojih sugrađana bili su majstori diskrecije koji „vide a da ne vide i čuju a da ne čuju“. Po (nepisanom) pravilu poziva, ćutali su o tajnama Beograđana bolje i od najprofesionalnijih tajnih službi.

Beograđani su im, pak, uzvraćali bezgraničnim poverenjem. Otputuju li na godišnji odmor, bez razmišljanja su svojim poštarima ustupili ključeve kako bi im s vremena na vreme obišli dom. I deca su se od malih nogu učila da se vrata smeju otvarati isključivo čika-poštaru. U isto vreme, kao što su poštonoše diskretno brinule o Beograđanima, tako bi im se i ovi odužili ako je za time bilo potrebe.