Poznato je da su u Beograd pristizali raznorazni narodi, pretežno iz okolnih zemalja - neki u prolazu, neki da bi ostali. Postojala je, međutim, izuzetno egzotična grupa koja je naselila delove prestonice između dva svetska rata, da bi u istom periodu i na istom mestu osnovala jedan od prvih budističkih hramova u Evropi.

Reč je o Kalmicima, koji su kroz vekove putovali sa Dalekog istoka ka Evropi. Ovaj narod se nekada davno izdvojio iz svoje matične grupe Mongola i naselio džinovsku kotlinu Džungariju na severozapadu Kine. Prostranstvo veliko 700 hiljada kvadratnih kilometara je polupustinjska regija, ispod čije površine se kriju bogate zalihe nafte i zlata.

Foto: Beogradske opštinske novine - Kalmička narodna igra

Ali šta će ovi ljudi u Srbiji na početku XX veka?

Spajanja i razdvajanja Sovjeta su početkom XVII veka dovela Kalmike pod okrilje Rusije. Sve se dešava pod inicijativom njihovog tadašnjeg vođe koji je nakon sukoba sa mongloskim vladarima potražio pomoć od Rusa. Tako Kalmici počinju svoje kretanje od Sibira do Urala, da bi se konačno nastanili na južnom delu evropskog dela Rusije, koji će po njima dobiti i ime - Republika Kalmikija. Ovu dobrodošlicu su dugovali činjenici da je ruska vlast računala na njih kao branioce južne granice zemlje. Blagostanje je trajalo kratko jer je pritisak od strane rastao sve do tačke kada se većina stanovništva odlučila na povratak u rodnu Džungariju. Na tom dugom i teškom putu poginulo je više dve trećine populacije, dok su oni koji su ostali u Evropi našli spas u nekoj vrsti nomadskog života i stalnoj potrazi za vodom i plodnim zemljištem, budući da i današnju Kalmikiju čine pretežno stepe. Vek i po kasnije događa se boljševički udar u kome Kalmici staju na stranu cara, gde život gubi više od polovine stanovništva. Tek 2 - 3 hiljade ljudi uspeva da napusti Rusiju i raseljava se po Čehoslovačkoj, Francuskoj, Bugarskoj i - Jugoslaviji. U zemlji koju su ostavili iza sebe Staljin 1930. godine pali sve religiozne tekstove i objekte a budisti su proterani u daleki Sibir.

Foto: Politika -  U Beogradu je pre Drugog svetskog rata radila i Kalmička škola

Kinezi iz Malog mokrog luga

Tako stižemo do Beograda. U proleće 1920. u prestonicu stiže grupa crnomanjastih, kosookih ljudi jake, crne kose i duguljastih lica. Većina Beograđana nikad pre nije videla čoveka azijatskih crta lica, te ih je domaće stanovništvo nazivalo "Kinezi" (što se nažalost događa i danas, priznaćete). Bilo ih je tek nekoliko stotina, ali je ovo ipak bila najveća grupa budista koja će naseliti Evropu. Najveći broj smešten je u Malom mokrom lugu, a ostatak je rapsoređen po Karaburmi, Crvenom krstu i okolini Cvetkove pijace. "Kinezi" su bili poprilična atrakcija u gradu, ali se nakon nekoliko godina domaće stanovništvo naviklo, a onda počelo i da se meša sa pridošlicama. Treba imati na umu da je gomila ljudi u Beograd pristigla bez porodica, te su sklapani i mešoviti brakovi, a postoji i beleška da se iz njih rodilo oko četrdesetoro dece - malih, kosookih Beograđana. Godine 1928. prvi put je formirana neka vrsta organizacije kalmičke grupe, kada je osnovana Kalmička kolonija, na čijem je čelu bio Abuša Aleksejev, nekadašnji pukovnik ruske vojske. Aleksejev i budistički starešina, Mančuda Borinov, iste godine pokreću inicijativu za izgradnju budističkog hrama. Pre toga izvesna vrsta svetilišta već postoji - na adresi Vojislava Ilića 47, u kući koja i danas stoji na istom mestu. Pravi hram, međutim, biva izgrađen na zemljištu koje kalmicima poklanja industrijalac Miloš Jaćimović, koji je sa novim sugrađanima bio u bliskom kontaktu jer je mnoštvo njih radilo u njegovim pogonima. Decembra 1929. godine hram je zvanično osveštan, kao jedini svoje vrste u Evropi, a Beogradske opštinske novine pišu kako "Beograd može da bude ponosan." Ubrzo zatim, i ulica u kojoj se hram naazio dobija ime Budistička ulica, da bismo je danas znali kao Budvansku. Tada počinje veoma aktivan život kalmičke zajednice u Beogradu u duhovnom smislu - formiran je Budistički duhovni savet i veza sa drugim, srodnim organizacijama širom starog kontinenta. Svi koji žele ovde pohađaju časove kalmičkog jezika, najbliskijem mongolskom, i budističke veronauke. Zbog prilične usamljenosti jedne budističke zajednice u sred Evrope, u pomoć su pristigle veze sa Azijom, kao što su to bili japanski polsanici koji su iz Tokija doneli bronzani kip Bude, koji je 1934. godine svečano postavljen u hram.

Foto: Beogradske opštinske novine - Kalimčke devoke u narodnoj nošnji

Socijalizam namesto budizma

Suživot i uključenje kalmičke zajednice u život Beograda bio je dovoljno jak i na svoj način važan da se većina okupila u hramu da oda pomen kralju Aleksandru nakon što je ubijen u atentatu u Marseju. Isto tako, sredinom tridesetih godina i gradska vlada počinje da pomaže sveštenstvu, što biva obustavljeno dolazećim ratom. U njemu je, kao i većina grada, hram oštećen, a 1944. godine čitava kalmička zajednica nestaje sa naših teritorija i migrira u Nemačku i Sjedinjene Države. Vlasti shodno tome smatraju da bez vernika budistički hram gubi poentu svog postojanja, te 1950. godine ruše njegovu kupolu i pretvara prizemlje u dom kulture. Kasnije će isti prostor poslužiti kao sedište Socijalističkog saveza radnog naroda.

Foto: srbinside.rs - FK "Džanugar"

Tih nekoliko decenija koje će Klmici provesti u Beogradu proći će uglavnom u njihovom radu u ciglanama, uzgajanju živine i sitne stoke, za one koji su to mogli sebi da priušte. Kao nomade ih je krasila velika veština konjušarstva, bili su izvrsni jahači i kočijaši, te su pojdinci zarađivali i upravljajući fijakerima. Pripadnice lepšeg pola su doprinosie kućnom budžetu tako što su na pijacama prodavale lampione, odeću i obuću koju su ručno pravile. Mladi, zdravi muškarci su formirali i fudbalski tim koji je učestvovao u sportskim događajima, nostalgičnog imena - "Džanugar".

Potomci beogradskih Kalmika i oni koji su u Beograd stigli dovoljno mladi da dožive 1957. godinu, konačno su dobili priliku da se vrate u Rusiju, kada je dolaskom Hrušćova na vlast ponovno uspostavljena Republika Kalmikija. Ona postoji i danas i dom je oko 300 hiljada ljudi, od kojih polovinu čini kalmičko stanovništvo koje do danas ostaje jedina budistička zajednica na starom kontinentu.