Početkom dvadesetih godina 19. veka, knez Miloš već je važio za apsolutnog vladar Srbije. Ovo mu je pošlo za rukom zahvaljujući blagom odnosu prema Srbima, i samom Milošu, beogradskog vezira Marašli-ali paše.

Pregovorima između Miloša i Marašli-ali paše, Drugi srpski ustanak završen je bez većih sukoba. Uslovima primirja, privilegije Srba u Osmanskom carstvu su značajnije ojačane, čime je otvoren put kneževom usponu ka vlasti. Ovaj period prividnog mira završen je 1821. godine kada vezir umire, a na njegovo mesto dolazi nepoverljivi i strogi vojnik Abdurahman-paša. I za ovu prepreku lukavi Miloš imao je rešenje - vernu i sposobnu suprugu Ljubicu.

Sudar autoriteta

Za razliku od prethodnog beogradskog vezira, odnos Miloša i Abdurahman-paše bio je daleko od idiličnog. Šta više, zbog straha od pašine osvete, Miloš čak nije ni prisustvovao vezirovom dolasku u Beograd, već je na tu misiju poslao brata Jevrema.

Razlog strahu i podozrenju bila je činjenica da je prethodnom položaju, vojnog zapovednika Ade Kale na Dunavu, Abdurahman presretao tajna pisma koja su članovi Heterije upućivali Milošu. Heterija je bila tajna grčka organizacija osnovana u Odesi koja se borila za oslobođenje grčkih i pravoslavnih teritorija, a u pismima su Miloša pozivali da se priključi ustanku koji je trebao da se istovremeno podigne u Moldaviji, Vlaškoj, Grčkoj i Staroj Srbiji. Plan je otkriven, knez se uzdržao od saradnje sa pobunjenicima, ali su i Abdurahman i Miloš bili podozrivi jedan prema drugom.

Situaciju je dodatno otežavalo to što je Abudrahman-paša važio za strogog i prekog čoveka, koji je u Srbiju poslan da bude upravnik bez stvarne vlasti, te mu je uskraćena bilo kakva veća vojna podrška. Ne treba reći da je Milošev izostanak prilikom ulaska novog zapovednika u grad, još više razdražio vezira.

Ipak, vezivalo ih je nešto - obojica su želeli da znaju sve o svima i da se pitaju o svemu. Drugim rečima, obojica su bili uhode i apsolute u duši, a Srbija je bila pravo mesto za ove igre.

Slika: Pavel Đurković - Knez Miloš Obrenović je bio poznat kao ženskaroš i preljubnik, ali nikad se nije razveo od Ljubice

Nadmudrivanje uhoda

Tih godina se prepričavalo kako je vezir imao običaj da preobučen u običnog Turčina obilazi hanove i mehane i osluškuje razgovore što o Turcima, a posebno one koji su se odnosili na nezadovoljstvo Miloševom upravom. Znao je i da se za par groša može kupiti bilo koja informacija, pa je ubrzo po stupanju na vlast proširo svoju mrežu saradnika.

Pošto je i Miloš bio majstor ovih veština, za vezirovim uhodama slao je svoje koje su na ovaj ili onaj način sprečavale prenošenje informacija ili prodavali lažne vesti vezirovim šijunima.

U ovom odnosu dva vrlo slična, ali i različita čoveka, pre ili kasnije moralo je doći do sukoba. Do njega je došlo 1823. godine, kada je pretila opasnost da se vezirovo nezadovoljstvo zbog nestabilnog turskog položaja i Miloševog šurovanja sa Rusijom i Austrijom, preraste u otvoreni sukob. Uvidevši da bi sukob sa vezirom mogao da uspori njegove težnje ka samostalnosti, Miloš se okreće svojm najvernijem adutu. 

Ženske priče kao lek za uzavrele muške glave

Brak kneza Miloša i kneginje Ljubice teško da se može nazvati idiličnim i srećnim. Gotovo od samog početka, brak je bio urušavan stalnim Miloševim neverstvima, preko kojih je Ljubica prelazila iz nama danas neshvatljivih razloga. Dodatno čuđenje izaziva i to što je Ljubica bila vrlo promućurna, ponosita i otresita žena. Iako nepismena i bez formalnog obrazovanja, znala da poštuje dvorske protokole i često je nastupala u ulozi neformalnog diplomate. Pored svega toga, do kraja života ostala je verna mužu i njegovim idejama.

Oslanjajući se na Ljubičine diplomatske sposobnosti i činjenicu da je paša voleo raskoš, bogatstvo i svoju porodicu, Miloš odlučuje da suprugu uputi u tajnu misiju u pašin harem. Naum je bio jednostavan. Ljubica je već bila u dobrim odnosima sa pašinom hanumom (prvom suprugom i majkom naslednika), pa je smatrao da će putem ženskih razgovora i poklona, Ljubica uspeti da ubedi hanumu da se zauzme za Miloša kako bi i dve najmoćnije osobe u beogradskom pašaluku izgladile svoj odnos.

Slika: Stevan Todorović, 1882. - Kneginja Ljubica sa sinom Milanom

Tako se početkom maja 1823. godine Ljubica, u poodmakloj trudnoći, u pratnji malenog sina Milana uputila u vezirov harem. U goste je ponela prigodne poklone: boščaluk za vezira, zlatni prsten za hanumu i 100 dukata za vezirovog najstarijeg sina Ismail-bega. Po dolasku u vezirov konak, Ljubica se uputila u harem, dok je Milan predstavljen veziru. Kada je trebalo da poljubi ruku veziru, dečak se rasplakao, što je razgalilo srce vezira, jer ga je mališan podsetio na sopstvenog sina.

O čemu su srpska i turska hanuma razgovarale iza zatvorenih vrata harema, da li su jedna drugoj poveravale jade žena koje su muža delile sa drugima ili su pričale o državnim temama, danas teško možemo da saznamo. Iz pisma koje je Đorđe Popović, kneževog poverenika, saznajemo da je prijem prošao više nego dobro i da su hanuma i Ljubica uspostavile bliske odnose: "Gospođa, pak, hvali se s dočekom anuminom, već ne može biti bolje. Da je došla prijateljici svojoj, s kojom se više godina nije videla, ne bi mogla bolje i srdačnije biti primljena…"

U kasnijim Popovićevim  zapisima nalazimo da je su se susreti između Ljubice i hanume nastavili, a da je vremenom maleni Milan stekao posebnu naklonost vezira koji mu je jednom prilikom rekao: "’Nisi mi doneo cveća; kad nisi ti meni doneo, a onda ću ja tebi da dadem’. I s tim rečima dade mu struk cveća. Zatim uzme čestiti vezir Milca za ruku i pogleda je: ’A siroma, kako je šteta ovakvo dete da se kvari. Ne dajte mu slatkiša da jede. Slatkiši kvare decu - pre kaži ocu nego materi - ona da pazi na to. Otac ugađa, od teške milosti, detetu, zato što je jedinče.’ Posle po sata vikne Milco: ’Naca, nacaca!’ Čestiti vezir razume to i digne ga: ’E ajde sad u harem da se upoznaš sa Ismail-begom, a ti (mene rekne) zovni mog ećima (lekara), da vidi dete’ Na to mu ja odgovorim da će biti u tomu vremena ovo dana. I tako uzme Nastas Milca i odnese ga do harema…"

Uspon kneza i odlazak vezira

Ispostavilo se da je Miloševa i Ljubičina igra imala pozitivan ishod. Odnosi između paše i kneza postali su, bar privremeno, srdačniji.

U narednim godinama, Miloševa moć, potpomognuta austrijskim novcem i zauzimanjem poseda će sve više rasti. Istovremeno, vezirova vlast će postati sasvim simbolična, što će dovesti do novog pogoršanja odnosa. Koristeći ovu nestabilnost, neki protivnici Miloševe samovolje su išli toliko daleko da su tražili podršku od vezira u borbi protiv kneza. Ono što nisu znali bila je vezirova potajna želja da trajno završi sa Milošem i vrati Srbiju u stanje pre Prvog srpskog ustanka. Smatrao je da je to jedini način da se sačuva sultanov ugled i povrati snaga Otomanskog carstva.

Otvoreni sukob sprečila je pobuna bosanskih janičara posle raspuštanja janičarskog reda od strane sultana Mahmuda II, 1826. godine. Kao iskusan vojskovođa, Abdurahman-paša upućen je u Bosnu da zavede red. U Miloševoj romansiranoj biografiji "Veliki gospodar", Dušan Baranin vezirov odlazak opisuje ovako:

"Prilikom oproštaja s beogradskim knezovima i Jevremom, koji se zadesio u Narodnoj kancelariji, vezir je rekao: - Za ovo vreme s Milošem u Srbiji, od njega sam video dosta dobra, iako su nam prilike ponekad nametale da se jedan na drugog ljutimo. Кažite mu da njegovo dobročinstvo nikad neću zaboraviti. A nadam se da će Alah dati da se jednom pod boljim okolnostima sretnemo i jedan prema drugom u pravoj boji pokažemo. Govoreći ovo, veziru su oči ljutito sevale. Bilo mu je vrlo teško, jer se u Srbiji nije mogao poneti onako kako je verovao dolazeći u nju."

U njegovim okrutnim postupcima prema pobunjenicima u Bosni, neki vide izliv potisnutog besa zbog nedostojnog položaja u, tada već, Miloševoj Srbiji. Što se tiče hanume, njena sudbina nam je nepoznata.  Ljubica će igrati važnu ulogu i u narednim godinama, kako na diplomatskoj sceni, tako i prilikom odlučivanju o sudbini Miloša Velikoga. Ali o tome neki naredni put.