Arhiepiskop Danilo govori o poseti kraljice Simonide svom deveru Dragutinu i njegovoj ženi Katarini. Simonida je u pratnji mnogobrojne vlastele, a po odobrenju svoga muža, srpskog kralja Milutina, stigla u Beograd najverovatnije 1315. godine. Dragutin, mnogobrojna srpska vlastela, kao i poslanici ugarskog kralja Karla Robera dočekali su srpsku kraljicu uz mnoštvo poklona.

Beograd je u to vreme imao veliku sabornu mitropolitsku crkvu koja je građena najverovatnije u periodu između 1284. i 1315. godine. Simonida se poklonila ikoni presvete Bogorodice, koja se smatrala čudotvornom i bila najveća gradska svetinja još od sedamdesetih godina XI veka. Posle veselja koje je trajalo "mnogo dana", Simonida je rešila da zajedno sa Dragutinovom ženom obiđe grob kraljice Jelene, što je označilo kraj posete Beogradu.

Foto: Wikipedia / Gmihail - Kralj Dragutin na fesci u crkvi Ružici

Detinjstvo za kraljevstvo

Iako nam je često teško u to da poverujemo, dvorovi često nisu mesta u kojima su princeze i kraljice srećne. Vekovima su žene koje su živele na dvorovima prolile više suza nego osmeha. Ćerke vladara neretko su bile adut koji se potezao kad oružje prestane ili da oružje ne bi progovorilo. Ratovi su završavani ili izbegavani preko nejakih leđa mladih devojaka, često samo devojčica, koje nisu imale pravo ni priliku da se pobune protiv ovih surovih političkih poteza.

Jedan od najtužnijih primera ovakvih trgovina je najmlađa srpska kraljica Simonida. Rođena u carskoj porodici Andronika II Paleologa, provela je detinjstvo na bogatom dvoru u Konstantinopolju. Njen otac ulazi u zabrinjavajuću situaciju sa ratobornim srpskim kraljem Stefanom II Milutinom koji je u jednom naletu osvojio celu vardarsku Makedoniju, ali pohlepnom kralju nije bilo dosta. Počeo je da upada na teritoriju Vizantije, sa namerom da, malo po malo, oduzima parče po parče njene teritorije i napravi od Srbije značajno veću državu. Ljutio se car Andronik na ovaj bezobrazluk i poslao svog slavnog vojskovođu da reši problem, ali je njegova vojska bila potučena do kolena. Nastali su dani brige na carskom dvoru jer je Vizantija bila ugrožena od drugih neprijateljskih pohoda i nije mogla da održava red na više strana u carstvu.

Foto: srpskoblago.org - Freska kralja Dragutina i kraljevića Milutina u Sopoćanima

Peta žena kralja Milutina

Naočit i kršan, lep i kraljevskog roda, Milutin je rano pokazao strast prema ženama skoro isto koliko i prema oružju. Prva žena mu je bila Jelena, srpkinja plemenitog roda, oslikana na freskama manastira Đurđevi stupovi. Druga žena je bila ćerka sevasokratora Tesalije, Jelena Duka.

Kada je raspusni Milutin poželeo kaluđericu za ženu, i to rođenu sestru svoje snahe Kateline, mađarske princeze udate za brata Dragutina, nastao je skandal, pošto je Jelisaveta bila kaluđerica u manastiru kraj Budima ali to nije interesovalo sebičnog kralja. Crkva se veoma protivila ovom braku ali je, na kraju, ipak zaćutala. Milutin je svoje grehe okajavao podizanjem crkava i manastira, i bio je najveći graditelj od svih srpskih kraljeva. Četvrta žena je bila bugarska princeza Ana Terter, ćerka bugarskog cara Georgija. Pored zakonitih žena, istoričari navode da je kralj imao armiju ljubavnica i usputnih žena kojima se ni ime ne navodi.

Car Andronik II Paleolog imao je sestru, mladu i lepu udovicu Evdokiju koju je nameravao da ponudi kralju za ženu. Međutim, Evdokija je izjavila da nema načina da je nateraju da se ponovo uda, po cenu života. Andronik više nije imao ženske čeljadi za udaju, osim svoje šestogodišnje ćerke Simonide. Simonida je bila lepo i pametno dete, miljenica oca i celog dvora. Carsko dete je provodilo dane na dvoru onako kako je to bilo uobičajeno za decu visokog roda. Naravno da joj je bilo pruženo obrazovanje iz plesa, religije, muzike, lepog ponašanja.

Foto: Wikipedia - Čuvena freska kraljice Simonide u Gračanici

Simonida Nemanjić, najmlađa srpska kraljica

Simonidin otac je odlučio da udajom svoje ćerke spasi svoj obraz. Nije bilo drugog načina da preda teritorije pod vlašću svoje carevine koje je Milutin već vojno osvojio, a Andronik je bio svestan da ne može da ih povrati. Jedini častan izlaz iz toga bio je da se veliki deo Makedonije i cela severna Albanija preda Milutinu kao miraz, uz veliku količinu drugog blaga i zlata.

Tako je mala Simonida došla na srpski kraljevski dvor. Kada je stigla, bila je neželjena i neprihvaćena od svih, osim od svog ostarelog muža. Tako je njenom detinjstvu došao kraj. Morala je da sačeka trenutak da napuni dvanaest godina, kada su princeze zvanično proglašavane punoletnima i kada se očekivalo da na sebe preuzmu obaveze koje imaju kao supruge.

Mlada kraljica, okružena spletkama i intrigama, kao i neprijateljstvom svekrve, nije imala nijednog prijatelja na dvoru. Naročito je zanimala verska tematika i prirodno je želela da se zamonaši. Međutim, Milutin, koji se inače rešavao žena brzo i lako, ovu nije hteo da pusti od sebe.

Grafika: Die Schedelsche Weltchronik - Konstantinopolj u 15. veku

Od mlade kraljice do – zaklete monahinje

Momenat da ode od dvora i života u kome nije bila srećna Simonidi se ukazao kad joj je umrla majka. Otišla je u Konstantinopolj na sahranu i ostala duže nego što je Milutinu bilo po volji, pa je poslao delegaciju da zapreti caru ratom ukoliko mu ne vrati ženu nazad.

Delegacija je stigla kod cara i Simonida je morala da pođe. Koliko je ozbiljno naumila da se ne vrati mužu govori podatak da se u gradu Seru, gde su zanoćili, ujutru pojavila u monaškoj odeći, preko noći pristupivši monahinjama tamošnjeg manastira. Kraljeva delegacija bila je zaprepašćena i uplašena zbog Milutinovog gneva, a dramu je prekinuo Simonidin polubrat, Konstantin Paleolog, koji je pokidao monašku odeću i naterao je da obuče svetovnu. Simonida je u suzama otišla u Srbiju, gde je ostala do Milutinove smrti.

Zamonašila se nepunu godinu od dana kada je postala udovica, u dvadeset sedmoj godini života. Iako monahinja, ostala je da živi na carskom dvoru uz oca. Nikada više nije došla u Srbiju, a kad je kralj Milutin kanonizovan u sveca, poslala je skupe darove crkvi.

Ne zna se kada je umrla. Njena vrednost i značaj su prošli onog trenutka kada je odlučila da se vrati na rodni dvor i zamonaši. Kao Milutinova udovica bez dece, nije imala razlog da ostane na dvoru na koji nikada nije ni želela da dođe. Rođena kao carska ćerka, a život provela kao kraljica, bila je samo tužno, uplašeno dete u rukama onih koji su mogli da odlučuju o njenom životu.

Za kraljicom Simonidom ostale su freske koje prikazuju njenu mladost i lepotu, a njen lik u Gračanici smatra se za jednu od najlepših srpskih fresaka. Ostala je i pesma koju je nadahnuto spevao Milan Rakić:

I iskopaše ti oči, lepa sliko!
Večeri jedne na kamenoj ploči,
Znajući da ga tad ne vidi niko,
Arbanas ti je nožem izbo oči.
Ali dirnuti rukom nije hteo,
Ni otmeno ti lice, niti usta,
Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo,
Pod kojim leži kosa tvoja gusta.
I sad u crkvi, na kamenom stubu,
U iskićenom mozaik-odelu,
Dok mirno snosiš sudbu svoju grubu,
Gledam te tužnu, svečanu, i belu;
I kao zvezde ugašene,
koje Čoveku ipak šalju svetlost svoju,
Te čovek vidi sjaj, oblik, i boju,
Dalekih zvezda što već ne postoje,
Tako na mene, sa mračnoga zida,
Na počađaloj i starinskoj ploči,
Sijaju sada, tužna Simonida,
Tvoje već davno iskopane oči!