U drugoj polovini 19. veka u samom srcu beogradske Palilule prkosno je iznikao pravi literarni salon pod nazivom "Društvo za umetnost". Smešten u kući čuvenog Jovana Jove Ilića nekadašnjeg, člana Visokog suda, ministra pravde i člana Državnog saveta, ovaj salon okupljao je intelektualnu elitu tog vremena, predstavljao sigurno mesto za boeme i delovao kao sabirni centar ideja koje su često znale da uzburkaju Beograd.

Čuvena od Moskve do Carigrada, kuća Jove Ilića bila je pravi rasadnik mislilaca i čuvar izvornog duha i svega onog lepog što je krasilo Beograd toga vremena. 

Foto: Wikipedia / Jovan Jova Ilić

Od pesništva do srbovanja 

Ova kuća na početku Vidinske ulice (danas Džordža Vašingtona) simbolično ili igrom slučaja, tek bila je smeštena na tromeđi između poznate kafane "Sedam švaba", s jedne, bolnice s druge strane i Botaničke bašte. Ogromno dvorište od pola hektara krasila su četiri stabla oraha od kojih je najveći bio redovan svedok brojnih književničkih debata pod svojom krošnjom, potok koji je umirujuće žuborio, voćnjak i sama prizemna kuća sa doksatom koju je svak osećao kao svoj dom.

Čitavo imanje bilo je otvoreno za sve. Jedini izuzetak bila je takozvana "ćoška", brvnarica u dvorištu u kojoj je radio Jova Ilić i samo retko tu primao ljude kojima je ukazivao posebnu čast. Posebno čuven bio je trem kuće gde se udobno sedelo, po ugledu na salone Pariza, dok su se vodili ozbiljni razgovori na dugačko i na široko. Tu se veselilo, polemisalo, promišljalo, ali i srbovalo u duhu pravog iskrenog patriotizma.

Međutim, razlika između ovog beogradskog literalnog salona i nekog parižanskog ogledala se u tome što se u prvom obično razgovaralo satima, a u beogradskom danima, nedeljama, čak mesecima.

Još je jedna stvar razlikovala kuću Jove Ilića od drugih svetskih salona – gostoprimstvo. Tu se mogao zateći razni putnik namernik ma odakle bio. Ako bi se u Beogradu zatekao neki omladinac pisac ili nacionalista, sa ove ili one strane granice, čim bi upoznao nekog od članova salona, a to se moglo dogoditi u, praktično, bilo kojoj kafani, vrlo brzo bi se našao u gostima kod Ilića.

Procedura se znala. Novajlija je prvo dolazio kod Jove Ilića da se predstavi, dabome. Potom bi upoznavao Ilićeve sinove Milutina, Dragutina, Vojislava i Žarka (od kojih samo poslednji nije bio voljan da se lati pera i napiše knjigu) koji su ga obasipali srdačnošću i gostoprimstvom tako da se odmah osećao kao u svojoj kući.

Stalni gosti u kući Jove Ilića bili su svi tadašnji umetnici i pisci, ali i mlade snage političkog sveta. Nekoga je tu vazda bilo, pa čak ni o večeri kuća nije bila bez gostiju. A, posle jela, zna se, počinje nova tura diskusija i veselja, sve do duboko u noć ili čak do jutra.

Zapravo, ukoliko bi čiča Jova otišao na spavanje, a desi se da ga probudi tišina, odmah bi ustajao, podevao razgovor među gostima, a zatim stajao sa strane i uživao u životu koji je prožimao kuću.

Most između romantizma i realizma

"Društvo za umetnost" bilo je mesto za upoznavanje, zabavu, druženje i rad, te ne čudi što se čitava tadašnja srpska književna elita ovde okupljala. U kući Jove Ilića su se mogli sresti Milorad Šapčanin, Jovan Đorđević, Matija Ban, Ljuba Nenadović, Radoje Domanović, Jaša Tomić, Đura Jakšić, Zmaj, Kaćanski, Čeda Mijatović, Laza Lazarević, Laza Kostić. Tu su naravno bili i Paja Marković Adamov, Svetisalv Vulović, Milovan Glišić, Stevan Sremac, Janko Veselinović, Vladimir Jovanović, Sima Matavulj, Janko Brzak, Svetolik Ranković, Boža Knežević, Aleksa Šantić, Svetozar Đorović, Ljuba Nedić, Ilija Vukićević, Milorad Petrović Seljančica, Jovan Skerlić, Milorad Mitrović i mnogi, mnogi drugi. Ovde se mora spomenuti da su u ovaj dom umetnosti tokom rata 1876. i 1878. često navraćali ruski generali i političari koji su tada bili u Beogradu.

Ovakva družina izrodila je mnoge prve književne pokrete, a prema rečima Branislava Nušića, koji je jedno vreme i sam živeo u Ilićevoj kući, ovo je bilo mesto gde se odvijao proces prelaza iz romantizma u realizam.

Inače, baš tu, u jednom uglu bašte, Branislav Nušić je, u svojoj 19. godini, prvi put čitao svoju prvu komediju "Narodni poslanik". Komisiju su predstavljali Vojislav, Milutin, Vlada Jovanović i socijalistički pesnik Kosta Arsenijević. Svi su ga ohrabrili, a Arsenijević je čak bio oduševljen.

Žena Smiljana – heroj kuće Ilića

U kući je bilo petnaestak stalnih žitelja. Pored samog Jove Ilića, njegove supruge i dece, bila je tu i Jovanova majka Stana koja je svašta preturila preko glave, svastika Ljubica inače narikača i raspuštenica koja je, posle razvoda, vazda bila nesrećna. Bilo je tu i dosta slugu i jedan Lala koji je uživao toliko veliko poverenje gazda Jove da je imao punomoćije da mu podiže penziju.

Ipak, supruga Smiljana i kćerka Milica bile su stubovi koji su nosili čitavu kuću. One su bile te koje su održavale red, kuvale razne đakonije, dočekivale i ispraćale goste i radile sve što je trebalo kako bi se gosti osećali "svoj na svome".

A, kada je o kuvanju reč, to je bila misija bez kraja obzirom da se obedovalo non stop, kada je ko već bio gladan.

"Ručavalo se od ručka do večere", prenose Beogradske opštinske novine reči starog publiciste Nikašinovića koji se, još kao mladić, čudio ovoj kući i kako izdržava taj nered "jer gosti pristižu i sami i dovođeni sinovima Jovinim, a sinovi su dolazili kad ko stigne, zavisilo je od diskusije ili humora kod 'Dardanela'"

Jelo se u sobi sa patosom od žutih dasaka po sred koje se nalazio veliki drveni sto okružen stolicama, a čiji je minderluk služio i za spavanje.

Dobar glas daleko se čuje

Zahvaljujući ovakvom tretmanu ali i samim gostima, kuća gazda Jove Ilića bila je čuvena od Moskve do Carigrada. O tome najbolje svedoči pismo njegove kćeri Milice iz Niša, koja je tamo bila udata za pukovnika Petra Radivojevića:

Dragi moj tatkice,

Pera je sinoć bio kod g. konzula Čahotina posle večere da se kartaju. I u razgovoru o radu pesničkom naše kuće u opšte najviše ga interesuje tvoj pesnički dar, pa i politički karakter i držanje. Želeo bi, kaže da vidim tog srpskog velikana, ja ću se truditi da me primi i unapred se radujem. Koliko politički rad, toliko i karakter, kaže, njegov poštujem, što se nije poklonio zapadnoj kulturi, nego zadržao fes. "Ah, taj tipi ja veleim". I ako ga je Pera odbijao, da si ti star i neće ni biti moguće, da ga onako primiš, kao što bi to nekad; ali ruski samodur ostade pri svome, da će za njega biti najveća sreća, da posjeti "taj otmjeni dom beogradski" i da ti se pokloni što je iz te kuće izašla taka omladina i td.

Što se tiče njega lično on je visoko obrazovan čovek, a sa popularnošću nije utekao od Mansurova, tako se govori. U ostalom on je vrlo skroman čovek i skromno dočekuje te i vi nećete morati da se mnogo izlažete, njegova je skromnost moe biti i otuda da je pristupačniji nama...

Ipak, sve što je lepo ima kraj, kaže stara pesma. Nakon što su se deca poženila i otišla iz kuće, i samo društvo se osulo, ali je Jova Ilić, koliko je mogao, ipak održavao tradiciju i vrata svoje kuće nije zatvarao za goste. Svemu je došao kraj nakon što su mu trojica sinova i kćer preminuli jedno za drugim. Posle toga više nije bilo radosti u kući Jove Ilića.

Ono što je ostalo je legenda koja se i danas prepričava.